PIŠE: MIA MEDAKOVIĆ-TOPALOVIĆ
FOTOGRAFIJE: FRANJO MATKOVIĆ
FRANJO MATKOVIĆ, JEDAN OD NAJTRAŽENIJIH MODNIH FOTOGRAFA IZ ZAGREBA. STUDIRAO JE DIZAJN NA GRAFIČKOM FAKULTETU UNIVERZITETA U ZAGREBU. VELIKU LJUBAV I STRAST PREMA FOTOGRAFIJI OSETIO JE NAKON UČESTVOVANJA NA SEMINARU FOTOSOFIJA I SARADNJA SA DAMIROM HOYKOM USMERILA JE NJEGOVO INTERESOVANJE U PRAVCU FOTOGRAFIJE I TO MODNE. ISPRED OBJEKTIVA MODNOG FOTOGRAFA FRANJE MATKOVIĆA POSLEDNJIH DESET GODINA REĐAJU SE POZNATA IMENA IZ MODNE INDUSTRIJE POPUT IGORA DOBRANIĆA, BORISA PAVLINA, IVANA ALDUKA, IVICE SKOKE, ELFSA I DRUGIH.
2013. GODINE PROGLAŠEN JE ZA POBEDNIKA ELLE TAKMIČENJA FASHION FOTO TALENT.
KADA I KAKO SI SE ODLUČIO DA FOTOGRAFIJA BUDE TVOJA PROFESIJA, S OBZIROM NA TO DA SI ZAVRŠIO GRAFIČKI DIZAJN?
Iako je riječ o fakultetu usmjerenom prema grafičkom dizajnu, imali smo nekoliko kolegija koji su se bavili upravo fotografijom. To je i bila prva motivacija da uzmem fotoaparat u ruke i krenem raditi prve fotke. No, to je bio za mene isključivo hobi. Došavši iz male sredine, za mene su fotografi bili ljudi koje se bave snimanjem vjenčanja i osobnih dokumenata. Nekakva ideja da se bavim modnom i komercijalnom fotografijom kakvu radim danas mi je bila tako daleka i tako strana da mi iskreno nikada nije prošlo kroz glavu da bih se jednog dana mogao baviti fotografijom profesionalno. No, kroz posao dizajnera, s fotografijom sam se počeo susretati sve češće, što kroz postprodukciju, što kroz samo fotkanje. To su u pravilu bile najčešće fotografije proizvoda za kataloge, a zatim sve češće i fotografije s ljudima. Kroz godine, postajao sam sve vještiji, a fotografija mi se polako uvukla pod kožu, dok jednog dana nisam rekao – to je to što želim raditi do kraja života.
ŠTA TE OSVAJA U FOTOGRAFIJI?
Mogućnost stvaranja. Izuzev toga što fotografija pruža mogućnost bilježenja određenog trenutka u vremenu, ono što je mene najviše privuklo je mogućnost stvaranja vizuala iz vlastite mašte i priča koje se ne viđaju u svakodnevnom životu.
VAŽIŠ ZA JEDNOG OD NAJBOLJIH HRVATSKIH MODNIH FOTOGRAFA. EPITET NAJBOLJI – DA LI LASKA ILI TE TERA DA BUDEŠ JOŠ BOLJI?
Prije svega, to nosi određeni teret da svako snimanje mora ispasti „vrhunski“. Što jako često, u ovom poslu, ne ovisi ni o znanju, ni o kvaliteti, već o zbroju velikog broja faktora i cijelom timu, jer je to prvenstveno timski rad. Na taj način, da, tjera me da budem još bolji.
No, nisam baš ljubitelj takvih epiteta, jer u modnoj fotografiji, na kojem području djelujem, to je jako relativan pojam. Jedan dan fotografiraš za sve časopise, drugi dan je to netko drugi. Svakako da mi laska što sam u relativno kratkom periodu došao do prilike da fotografiram editorijale za hrvatske modne časopise i kampanje za naše poznate dizajnere, ali to nimalo ne pridonosi tome da se osjećam sigurno. Ova industrija je tako dinamična i zahtjevna da svaki idući posao mora biti bolji i drugačiji, što je zapravo jako teško i jako stresno. Pogotovo u uvjetima u kojima radimo. Što najčešće znači da nekakve želje i ideje morate zapravo reducirati da „stanu“ u zadani budžet.
IMAŠ LI MENTORA I KO SU TI UZORI U FOTOGRAFIJI?
Nemam mentora, no srećom, imam nekolicinu dragih kolega koji će mi pomoći, dati savjet ili iskomentirati rad. Moram priznati da često poželim imati nekoga da me usmjeri i pomogne oko nekakvih odluka, jer mi je redovito puna glava potpuno oprečnih želja i ideja, i teško mi je razlučiti što bi za mene bilo najbolje. Što se uzora tiče, ne mogu reći da imam jednog fotografa koji mi je na vrhu ljestvice. Pratim ih jako puno, i svako toliko otkrijem nekog novog tko me oduševi. Da baš moram nekog izdvojiti, to bi bio Richard Avedon. On mi je bio prva inspiracija, koja me potaknula da uzmem fotoaparat u ruke.
GDE NAJVIŠE VOLIŠ DA FOTOGRAFIŠEŠ – U STUDIJU ILI NA OTVORENOM?
Većina mog portfolia je napravljena u studiju, ali moram priznati da više volim raditi na otvorenom. Tu se osjećam opuštenije i slobodnije.
KOLIKO JE VAŽNA POSTPRODUKCIJA U FOTOGRAFIJI?
Izuzetno. I unatoč ovom trendu da fotografije izgledaju sirovo i neobrađeno, zapravo se nije uspjelo pobjeći od postprodukcije. Kroz postprodukciju izvlačite ono najbolje iz nje, prikrivate ono što nije toliko važno, te postižete da fotografije dobiju određeni „look & feel“ koji želite, a koji sadrži također dio vaše osobnosti i svojevrsan je pečat kojim se razlikujete od drugih.
ŠTA TVOJI KLIJENTI NAJVIŠE TRAŽE?
Da odjeća izgleda savršeno i da se vidi svaki detalj. Što je često problem, jer su nama fotografima često najdraže fotografije gdje se ne vidi sve, gdje ima nekakav osjećaj, nekakva priča. I na njima je redovito dio odjeće odrezan, mutan, mračan…
PRVI SI ASISTENT, VEĆ DUGI NIZ GODINA, NA FOTOSOFIJI. SARADNJA I RAD SA DAMIROM HOYKOM TI PUNO ZNAČI. KAKO SE OSEĆAŠ KAO NJEGOV PRVI ASISTENT? MALO KO IMA NAJBOLJE MENTORE.
Fotosofija, a i rad s Hoykom, za mene je bila prekretnica u životu, jer je nakon nje pala odluka da se krenem profesionalno baviti fotografijom. Jako je teško opisati to predivno iskustvo, nešto je što se mora doživjeti. Iz tog razloga sam objeručke prihvatio Hoykin poziv da budem asistent, da pridonesem i možda nekog inspiriram da se trgne, da otkrije nešto novo i da ga to iskustvo, kao mene, transformira. Jer da nije tog iskustva, sigurno ne bih bio tu gdje sam danas.
„IZAZOVI ŽIVOT“ JE TEMA SEPTEMBARSKOG BROJA RYL MAGAZINA. KAKO GA TI IZAZIVAŠ KROZ FOTOGRAFIJU?
Fotografija je za mene na određeni način borba s vjetrenjačama. Napraviti fotografije koje izgledaju vrhunski, a s minimalnim ili nepostojećim budžetima. Redovito si zadavati probleme koje ponekad nisi ni siguran da možeš realizirati. Zadavati si ciljeve koji se čine nemogući. I prihvatiš ih kao takve, pa da čak nije ni bitno hoćeš li ih ostvariti. Velik je to i fizički i psihički test. Sretan i zadovoljan jedan dan, nesretan i beznadan idući. No, vjerujem da nakon svakog snimanja izađem kao bolji čovjek, spremniji za izazove koji slijede.
