SPOZNAJA

PIŠE: ANIMA MUNDI
INTERVJU: MARKO KUSMUK

FOTOGRAFIJE: IZ PRIVATNE ARHIVE

MARKO KUSMUK, ROĐEN U SARAJEVU, GDE JE I ZAVRŠIO FAKULTET LIKOVNIH UMETNOSTI, U KLASI PROFESORA NUSRETA PAŠIĆA, MAGISTRIRAO U RIMU, DOKTORIRAO U BEOGADU, POD MENTORSTVOM MILOŠA ŠOBAJIĆA. ZNANJE STEČENO U RAZLIČITIM UMETNIČKIM CENTRIMA BIĆE SAMO SMERNICA KOJU MARKO USPEŠNO NADOGRAĐUJE SVAKOM SVOJOM SLEDEĆOM IZLOŽBOM I POSTAVKOM. SA PUNO STRASTI I LJUBAVI, OVAJ MLADI I TALENTOVANI UMETNIK BOJI BELO PLATNO, PRENOSEĆI SVOJ UNUTRAŠNJI DOŽIVLJAJ NA SLIKE, KOJE SU VEĆ IZLAGANE U ITALIJI, KINI, NEMAČKOJ, JAPANU…

MARKO JE SREDINOM JANUARA IMAO FENOMENALNU IZLOŽBU U LAJPCIGU U OKVIRU GODIŠNJEG DOGAĐAJA RUNDGAND. LAJPCIG JE ISTAKNUTI UMETNIČKI CENTAR U KOME JE KOMPLEKS FABRIKE PAMUKA SPINNEREI PREUREĐEN U VIŠE GALERIJA, UMETNIČKIH ORGANIZACIJA, REZIDENCIJA I DOSTA STUDIJA U KOJIMA STVARAJU UMETNICI IZ MNOGIH ZEMALJA.

IZLOŽBA SPOZNAJA JE POSTAVLJENA U IZLOŽBENOM PROSTORU ADVOKATSKE KANCELARIJE CMS U BEOGRADU, KOJA JE OSVOJILA POSLOVNI SVET, LJUBITELJE UMETNOSTI. DA LI SI ZADOVOLJAN REAKCIJAMA?

Svaka nova izložba donese mi dosta iskustva, poznanstava i novu inspiraciju. Izložbe zapravo i služe tome da se zavrti taj krug od autora, preko slike, do posmatrača i natrag, gdje svi budemo informisani i zahvalni na toj razmjeni emocije.

U Srbiji nedostaju ovakve firme kao što je CMS, koje na pravi način podstiču i direktno utiču u procesu stvaranja umjetnosti, a na profesionalan način se bave marketingom i promocijom umjetnosti. Zaista lijepo iskustvo u saradnji sa galerijom CMS, na izložbi koja još uvijek traje i rado vas pozivam da je pogledate.

MLAD, A VEĆ USPEŠAN I STILSKI PREPOZNATLJIV. DA LI SI ZADOVOLJAN SVOJIM DOSADAŠNJIM ANGAŽMANOM?

Želja za uspjehom u postizanju što većeg kvaliteta u radu je uvijek ista. Ako kriterije, koji sve vrijeme rastu, prati fanatizam u radu, onda vam preostaje samo faktor sreće da vaš rad postane i šire prepoznatljiv. Svakako da sam zadovoljan dosadašnjim uspjehom, ali nije mi uspjeh jedina motivacija. Zbog velike ljubavi prema umjetnosti i fokusu na usavršavanje i sopstveno stvaralaštvo, rezultat treba da bude normalan slijed stvari.

KADA BI SEBE MORAO DA NASLIKAŠ, KAKO BI IZGLEDAO TAJ AUTOPORTRET?

Ako bih sebe crtao posle ovih praznika, služio bih se trikovima ruske geometrijske apstrakcije. Prvo bih nacrtao kockastu glavu, pa bih kasnije malo ublažio ivice, jer se ipak o meni radi. Šalu na stranu, to i jesu bili životni putevi nekih velikih slikara, koji su radeći realizam u mladosti, pojednastavljujući stvari kroz proces koji je trajao dugi niz godina, došli do čiste geometrijske apstrakcije, koja je upravo zbog tog dugotrajnog procesa imala svoju težinu i vrijednost. Kao što kaže Pit Mondrijan, apstrakcija ima za cilj približavanje istini i temeljima stvari.

MOTIV KOJI SE PROVLAČI KROZ SVE TVOJE SLIKE JE UVO. ZAŠTO?

Vizuelno, uvo ima u sebi nešto artističko, na čemu ne moramo puno da insistiramo da bi se pojavili umjetnički kvaliteti. Organ koji se nastavlja kroz srednje uvo ima drugu funkciju, funkciju ravnoteže. Moja inspiracija za poslednji ciklus crteža pod nazivom Surditas ili gluvoća, gdje sam se uopšteno vezao za problem komunikacije kroz stanja i motive iz kojih se naslućuje da taj problem postoji. Dakle, svakako danas umjetnost ne insistira samo na estetici, već postoji, između ostalog, da ukaže i na različitosti današnjice.

TVOJE SLIKE SU IZRAZITO VELIKOG FORMATA. DA LI MISLIŠ DA SLIKA UVLAČI GLEDAOCA U SEBE, ILI GA BOJI SVOJOM DOMINANTNOM BOJOM, ILI MU JASNIJE KAZUJE ŠTA JE SLIKAR HTEO DA KAŽE?

Na ovim velikim slikama, posmatrači svakako i postaju sastavni dio slike, i ja se radujem svakom novom prizoru ambijenta u kojem su posmatrači ispred njih. Tu ima raznih iznenađenja, neočekivanih kontrasta i mogu biti dobra inspiracija. Veliki format mi prija i on ima svoju monumentalnost, iako je u razgovorima sa profesorom Aleksićem, on često znao da kaže: „Velika slika – veliki problem (likovni), a mala slika isto veliki problem.” I mali format mora da ima iste kvalitete i minuciozniji pristup.

BOJA BEZ KOJE NE BI MOGAO DA ZAMISLIŠ NI JEDNU SVOJU SLIKU?

U poslednje vrijeme mi jako prija da se oslobodim boje i ahromatski djelujem, jer i sama boja ima veću snagu ako se rađa iz neke tonirane sive. Vraćam se crtežu, što je i prirodno, jer od crteža sve kreće, a crtež nas mijenja, a ujedno je najvažniji, ali i najspontaniji medij. Ne postoji nikakva čarobna formula odnosa u dvanaestodijelnom krugu boja, koja nijansa ili gama ide jedna sa drugom, pa je i kod mene prisutan spontani osjećaj, koji se pojavi u trenutku, i zaista ne mogu da se vežem za jednu boju, jer u samom konceptu razmišljanja i stvaranja djela, boja je zadnja u nizu od načina da se prenese ideja i emocija na platno.

NEDAVNO SI UČESTVOVAO NA INTERNATIONAL ART PROGRAMME, U LAJPCIGU. ČIME SI SE TAMO PREDSTAVIO?

Nemačka definitivno ima jak sistem u okviru koga vizuelna umjetnost funkcioniše. Lajpcig je istaknuti centar umjetnosti, u kome je kompleks stare fabrike pamuka Spineraj od 10 hektara enterijera preuređen u 20 galerija, umjetničkih organizacija, rezidens programa i oko 300 ateljea, u kojima umjetnici iz velikog broja zemalja stvaraju. Bilo mi je zadovoljstvo da upravo otvaranje moje izložbe bude u okviru godišnjeg događaja Rundgand, gdje kroz Spineraj prođe od 5 do 10 hiljada ljudi, tako da možete zamisliti kakvo je to iskustvo. Tamo su umijetnici prave zvijezde, umjetnost sama po sebi je jako praćena od mlađih do najstarijih.

DOBITNIK SI PRVE NAGRADE FONDACIJE VLADIMIRA VELIČKOVIĆA „SURDITAS”. DA LI TE NAGRADE INSPIRIŠU NA SLEDEĆE UMETNIČKE ISKORAKE?

Prva nagrada je za mene velika satisfakcija, koja će me sigurno u narednom periodu zadržati na crtežima i radu na ovim studijama, kojima sam se bavio u prethodnoj godini. Čovjek koji je akademik Francuske, Makedonije i Srbije, i jedan od najvećih umjetnika na našim prestorima, zato mi je velika čast čuti njegovo mišljenje. Ova izložba u Lajpcigu je jedan od tih sledećih umjetničkih koraka, jer sam između ostalog izložio i nagrađene crteže, i imao priliku da vidim povratnu reakciju njemačke publike.

DA LI VOLIŠ DA EKSPERIMENTIŠEŠ NA PLATNU? I KOLIKO DUGO SLIKAŠ JEDNU SLIKU?

Izuzetno cijenim dobro poznavanje klasične tehnike, jer kada se one dobro savladaju, otvaraju se neke nove mogućnosti uključivanja drugih tehnika i eksperimentisanja za novim mogućnostima. Dovesti sliku ili crtež do momenta kada ostaje nedoumica kako je postignut određeni detalji ili cijeli rad je zapravo pokazatelj da nas i takva vrsta eksperimentisanja pokreće i predstavlja jednu vrstu inspiracije.

„ONO ŠTO JE UNUTAR NAS, TO JE I SPOLJA.“ KAKAV JE TVOJ UNUTRAŠNJI SVET?

Slika pruža čisti užitak kroz vizuelni jezik, sasvim elementaran, neposredniji i arhetipski od govora. Govor zahtjeva interpretaciju, značenje koje u slici uvijek ostaje likovno. Simboli su veza među likovnim i govornim. U tom smislu, slika ne govori puno, ona je ogledalo vašeg doživljaja, lavirint odraza unutrašnjeg i vanjskog istovremeno.

KAŽU DA SLIKAR CEO SVOJ SLIKARSKI ŽIVOT SLIKA JEDNU SLIKU.

Šta je slikarska inspiracija i šta to pokrene u nama, taj vulkan od kojeg sve krene. U prethodnih par godina, kada sam pronašao pravi način da na svojim radovima prenesem emociju, dakle počeo sam da slikam tu jednu sliku, viđećemo šta će se dalje dešavati.

KOJA TI JE GALERIJA SRCU MILA, U KOJOJ TVOJI RADOVI ZAISTA DIŠU I ŽIVE?

Svaka galerija nas predstavlja na drugačiji način, čak i kada se izlažu iste slike. Ja uvijek prepustim kustosu da čujem plan postavke, jer čak i promjena načina postavke nekada zna ostaviti drugi dojam. Definitivno su moji radovi najbolje izgledali u galeriji Petra Lubarde u Andrićgradu.