ŽIVOT VAN KUTIJE

PIŠE: ANIMA MUNDI
FOTOGRAFIJE: IGOR ČOKO

IGOR ČOKO, DOKUMENTARNI FOTOGRAF I ANTROPOLOG, ROĐEN U KNINU, ŽIVI U BEOGRADU. RADNI PROSTOR, ULICA, ZATVOR, TAMO GDE SU MARGINE – IGOR UOČAVA I BELEŽI NEVIDLJIVO, SKRIVENO. BEZ ULEPŠAVANJA STVARNOSTI, ON NAM PRIČA FOTO-PRIČE KOJE POSTOJE TU NEGDE OKO NAS, A NE VIDIMO IH ILI TO NE ŽELIMO. U NJEGOVOM FOKUSU SU JUNACI KAO IZ FILMA: ZATVORENICI, IZBEGLICE, ULIČARI, ON NE OKREĆE GLAVU OD NJIH, ON HVATA KARAKTER I ŽIVOT KOJI ŽIVE. IZ PERSPEKTIVE VIZUELNOG ANTROPOLOGA, KROZ DOKUMENTARNU I ULIČNU FOTOGRAFIJU, ISTRAŽUJE SENZIBILITET LJUDI, ULIČNOG ŽIVOTA I ŽIVOTA STIGMATIZOVANIH GRUPA. UREDNIK JE DIGITALNOG MAGAZINA ZA ULIČNU I DOKUMENTARNU FOTOGRAFIJU “GRAIN” www.grain.rs

RADIO SI SERIJU SJAJNIH FOTOGRAFIJA „IZA REŠETAKA“. KOLIKO TE JE ŽIVOT ZATVORENIKA, OSUĐENIKA OKRUŽNOG ZATVORA U BEOGRADU, EMOTIVNO DODIRNUO, PROMENIO? KAKO SI ZADOBIO NJIHOVO POVERENJE DA BUDU OTVORENI I SLOBODNI ISPRED KAMERE?

„Iza rešetaka“ je svoju premijeru imala prije dvije godine u Zagrebu, baš u ovom periodu, na sjajnoj međunarodnoj grupnoj izložbi „Ek­stravanca tijela – Zločin i kazna“, održanoj u Pogonu Jedinstvo. Od tada, pa do danas, napravila je prilično veliki krug po svijetu, što kroz izložbe, što kroz objave u medijima ili fo­tografskim magazinima. Zašto je to bitno? Iz razloga što se nije pričalo o zatvoru kao fe­nomenu, ili stereotipu iz filmova, kao o nužno lošim momcima, već kao priči o rehabilitaciji kroz umjetnost i eliminisanju tabua i predra­suda. Služba za tretman Okružnog zatvora u Beogradu, kroz razne podsticajne programe, sjajno sprovodi program koji ima za cilj da ra­zbije učmalu svakodnevnicu osuđenika, koji služe kaznu na tzv. zatvorenom odjeljenju i da im pruži sasvim drugačiji, kreativni stimulans. I to rađa jako dobre stvari, time se razbijaju i predrasude o osuđenicima. Jer, osuđenici imaju priliku da se prikažu kao ličnosti, a ne kao etiketirani krimeni. Nisu svi osuđenici kri­minalci, nemaju svi nužno krimogenu prošlost, mnogi od njih su doktori, studenti, inženjeri, fakultetski obrazovani ljudi, koje je život sti­cajem okolnosti naveo na krivi put. Kroz foto­grafije su predstavljani jednostavno, kao ljudi! Samim tim je i međusobna interakcija tekla u otvorenijem, transparentnom tonu prihvatan­ja i međusobno izgrađenog povjerenja. Oni su ogolili svoje ličnosti pred foto-aparatom do kraja i zato su te fotografije, možda snažne i neposredne, i privukle toliku pažnju. Što jes­te i bila suština. Priča je građena tri godine i taj period je neprocjenjivo životno iskustvo. Nema veće radosti nego kad probudiš čovje­ka u uspavanoj tjelesnoj ljušturi prekrivenoj bolom i tetovažama kao nekoj vrsti odbram­benog štita od života.

„IZA REŠETAKA“ NAZIV JE I KNJIGE FOTOGRAFIJA KOJA JE IZAŠLA PRETPROŠLE GODINE. KAKVA JE RAZLIKA KADA FOTOGRAF VIDI SVOJE FOTOGRAFIJE NA ZIDU I U KNJIZI? GDE IH RADIJE GLEDAŠ?

I jedna i druga situacija su bitne. Izložbe su društveni događaji, prilika za sasvim drugači­ju interakciju sa fotografijama, koje u velikim formatima imaju moć mnogo snažnije eks­presije emocija i detalja. Knjiga je dokument za vječnost. Nije tu bitno da li je knjiga fensi dizajnirana, bitno je da postoji na papiru kao zaokruženi dokument kojem se stalno vraćaš. “Iza rešetaka” je nedavno, zajedno sa drugim mojim izdanjima “Subverzivna estetika ulice” i “Karaburma moj geto”, našla svoje mjes­to u fundusu prestižne fotografske biblioteke Hazelblad fondacije u Geteborgu, što negdje ostavlja neizbrisiv trag njihovih postojanja. Ne samo na tom mjestu, nego i na drugim pros­torima gdje su knjige završavale. Digitalija je nužno zlo, papir je taj fotografiji daje život.

LJUDI NA MARGINI SKREĆU TVOJU PAŽNJU. ZAŠTO?

Čitav život radim s ljudima. Ne treba pažnja onima koji je već imaju dovoljno, nego onima koji je nemaju uopšte. Nevidljivim ljudima na koje se sručilo breme života. Ljudi na margini su ovdje prepušteni sami sebi. Hajde da vidimo ko su oni, kako su, šta im se desilo, šta kriju u sebi. Odgovori na ova pitanja često vas emo­tivno razbiju da niste u stanju dugo vremena da se sastavite. Uvidite kako je život surov i kako naša društvena pažnja odlazi u totalno pogrešnom smjeru, gdje su bitnije guzice i sise u prajm tajmu, na nacionalnim frekvenci­jama, nego posrnuli intelektualac ili umjetnik koji preživljava na ulici, odbačen od društva. Najveće životne mudrosti sam čuo družeći se sa ljudima sa margine.

ULIČNA FOTOGRAFIJA JE TVOJ IZBOR. ZBOG ČEGA? ULICA JE TAKVA KAKVA JESTE, NEMA ŠMINKE, NI ULEPŠAVANJA.

Zavisi od pristupa. Ulica je odlična i za fine art fotografiju, za igranje kontrastima i kompozici­jom. Ali i prostor na kome se, u socijalnom smis­lu, sukobljavaju životne krajnosti. Mene intere­suje život kao takav i dokumentovanje istog. Iz perspektive vizuelnog antropologa, praćenje promjena kroz koje prolazimo i efekat istih, koje se odražavaju na naše kulturološko biće. Ulica je inspirativna i surova. Borba.

KAKO JE NASTAO PROJEKAT „KARABURMA MOJ GETO“?

Mnoge stvari vjerovatno ne izgledaju onako kako želimo da ih vidimo. Ili nam ne odgovara da ih predstavimo onakvima kakve jesu. Često puta sirove, brutalne, na ivici. Ali životne, neposred­ne i istinite. Takva je Karaburma. Kraj nemirnog duha, ali dobrih ljudi. Mjesto živopisnih krajnos­ti, čiju sam uličnu estetiku dokumentovao tokom proteklih nekoliko godina.

Fotograf Alex Coghe, jedan od urednika platfor­me World street photography, u čijem je ovogo­dišnjem izdanju i publikovan esej sa dvanaest fotografija iz serijala Karaburma moj geto, rekao je kako ima puno poštovanja za svakoga ko od­luči dokumentovati svoj komšiluk iz dva razloga. Prvi razlog je što ne morate da idete na drugu stranu svijeta kako biste dobili priču, ili utica­li na nju. Drugi razlog je to što fotografisanjem svog komšiluka, u stvari, radite na sebi, izvlačite apstrakciju iz mjesta kako biste dobili ravnotežu koja vam omogućuje otkrivanje nečeg drugači­jeg. Istovremeno, imate prednost dobijanja is­krenog portreta kraja, izbjegavajući senzaciona­lizam, ali ipak pronalaženje snage da prenesete određeni društveni komentar. Kao da je bio u kraju.

GODINE 2016. PRIKAZAO SI IZBEGLICE – LJUDE KOJI SU IŠLI BALKANSKOM RUTOM. ZAINTERESOVAO SI SVETSKE MEDIJE SVOJIM FOTOGRAFIJAMA. SNAGA PRIČE KROZ OBJEKTIV!

Ta serija je prikazala život u svojoj surovosti, snagu angažovane fotografije i empatiju koja se probudila kod ljudi. Te su fotografije pokrenule reakciju. Naravno, ne samo moje, nego fotografi­je mnogih koji su dokumentovali pakao hangara, ali ove moje su imale i još uvijek imaju svoj život, što je jako važno, jer je situacija sa izbjeglica­ma, bez obzira što su ti hangari danas porušeni, samo u nekom zlokobnom zatišju, tinja i dalje, samo je pitanje kada će negdje pući ta instali­rana žica i ostale ograde. Juče je bio Beograd, danas je Bosna. Beograd i dalje tinja, jer i dalje postoje ostaci Balkanske rute po raznim štekov­ima u gradu. Jednostavno, morate ući u grotlo priče kako biste prikazali stvarno stanje stvari. Morate ući među ljude i osjetiti na sopstvenoj koži pakao koji prolaze. Klik na foto-aparatu je samo posljednji čin te interakcije.

KOLIKO TI TREBA ZA RESTART POSLE RADA SA IZBEGLICAMA, ZATVORENICIMA, SVIMA ONIMA ČIJI ŽIVOTI NIMALO NE LIČE NA BAJKU, MOŽDA VIŠE NA HOROR?

Izgradio sam kod sebe mehanizam reseta da poštedim okolinu tih loših upijenih energija, da ne donosim to kući, jer mora da postoji eskapi­zam od svega. Mada, kad vas ovakve situacije jednom usisaju, nema više povratka. Sve vam tada miriše drugačije. Kod ovakvih dugotrajnih projekata, čak i kad ne fotografišete, morate konstantno biti u priči, a da opet ne opteretite onu drugu realnost koja se zove porodica i pri­jatelji. To je kao beskrajni rolerkoster sa uspon­ima i padovima, ali vozite vašu vožnju do kraja, jer nema druge.

GDE NAJVIŠE RADI ADRENALIN?

Onaj pozitivni adrenalin, kad ostvarite svoj cilj, kad vas sticaj okolnosti svojim detaljima iznena­di u trenutku, a vi ste dovoljno prisebni da to ov­jekovječite kroz fotografiju. Tu je ulica posebno izražajna. Adrenalin je radost, u stvari.

TEMA DECEMBARSKOG IZDANJA RYL MAGAZINA JE CITAT IZ PREDSTAVE KOKANA MLADENOVIĆA „KADA BI SOMBOR BIO HOLIVUD“ – JEDINO SNOVI NE MOGU NIKAD DA BANKROTIRAJU. O ČEMU SANJAŠ? OD ČEGA NE ODUSTAJEŠ?

Kao što je to Benisio Del Toro rekao u jednom od ovih novih Star Wars nastavaka – Live free, don’t join. Živjeti i funkcionisati van kutije. To je ta slo­boda i fantastična perspektiva života oko sebe.