PIŠE: ALISA TELETOVIĆ, AKADEMSKA SLIKARKA
Sretnimo se u zemlji čuda, osnaženi bojom, a tek porukom. Sretnimo se da bismo se upoznali i voljeli.
Slikarstvo me sa 11 godina samo odabire 1985. u tadašnjoj Jugoslaviji. Odlučilo je da me spasi da izbacim sve boli svog djetinjstva, razvoda roditelja, taj moj krik u tami i serija slika pod imenom Bjekstvo iz stvarnosti obilježava početak mog početka. Te davne 1985. pa do 1988. slikam ja, visoka djevojčica, ozbiljne apstrakne slike – nedokučive u svojoj simbolici. Nestvarne i meni tada, a kao neko snoviđenje, dobijam nagrade, i to dvije, zatim prva saomostalna izložba sa 15 godina. Pravi san, odsanjan u nekom drugom levelu svijesti i ta strašna nedokučiva misteriozna i neistražena apstrakcija koju ni danas niko ne razumije i rijetki su koji je vole. Kad je Jackson Pollock slikao, znao je da je to samo ples sa sobom i da se ekspresionizam bavi sobom. Kad malo bolje razmislim, to su nevidljive niti energije koje te obasipaju, koje te stežu, lome, presavijaju, uključuju, a ti kao da lebdiš iznad sebe, nisi tu. Kasnije ću se igrati sa tim, slikati malo više, pa ću u Australiji, gdje sam primorana bila otići i započeti novi život sa 20 godina, pronaći utočište. Kroz to utočište ću slikati sebe, svoju porodicu, naš dom, kao ptice emu, kao nomadi, kreću se od drveta do drveta, odmarajući u hladu eukaliptusa i malih grmova. Emu idu skupa svugdje, ne odvajaju se od mladih, they marry for life, zauvijek se vjenčaju. I taj osjećaj dobrog u tome, osjećaj sigurnosti koju nisam imala kao dijete, biram i ono me vodi kroz slike. Te slike podsjećaju na ljude koji lete, žene koje miluje sunce, dodiruje mjesec, sve su to metafore za život. Mogu postići uspjeh u tuđini, mogu biti ozbiljna slikarica i ujedno graditi porodicu, mogu otvoriti svoje puteve, nepoznate i kročiti njima. Moje slikarstvo se preljeva i buja u vlastitim svjetovima i relacijama, neobičnim simbolima, jarkom koloritu, A to sve skupa nastavlja nepredvidiv i kompleksan slikarski svijet i njegov specifični život. Tad još ne znam niti se pitam ko sam. Tada sam samo Alisa, obnašam ulogu žene, majke, tražim sigurnost, utočište, ljubav. Dajem sve od sebe. Dajem sve iz sebe, slikam, slikam i samo slikam. U krugu se nađu neki fenomenalni ljudi koji me vide, primjećuju na izložbama, kupuju moje slike. Sretna što osjetim odobravanje, tamo neke žene lete, iznad malih grmova, utrkuju se sa tovarnim vozom koji ide kroz pustinju. I nekome se to sviđa dovoljno da kupi, neko to želi da gleda, ima. Dovoljno je da sam u ljubavi, dovoljno je što slikam svoja osjećanja u ljubavi. Ta ljubav u slikama nosi poruke. Ta opčinjenost prema porukama iz slika počinje da me prati, ljudi žele da znaju šta je to što slikam, pitaju me, objašnjavam sebe – tu familijarnu idilu, mene kao ženu gospodaricu kuće. Neka je dom lijep, udoban, topao, neka se svi u njemu osjećaju dobrodošli i prihvaćeni. Snagom svog duha, kreativnosti, nosim slike u vizije, dolaze mi same. Tu sam. U Australiji, preko sedam gora i sedam mora… daleko. Daleko od ognjišta Bosne i Hercegovine, od majčinskog zagrljaja, bratske zaštite, svog jezika, daleko. Kreiram svoj svijet, svoje svjetove, onako intuitivno znam kuda bih trebala da idem, i idem. Prirodan odabir boje, opčinjenost bojom, linije koje ukazuju kuda, započinjem slikati pejzaže, žene koje nose ptice na glavi, krila anđela, žene koje su postale jedno sa ružom, stapaju se lica. Biti zapitan, pitati se ko si, gdje si, gdje ideš i kome pripadaš, snagom svoje emocije i razmišljanja i stvaralačkom maštom. Ja se krećem između, između svjetova, ni tamo ni vamo, nigdje još ne pripadam, a tako jarko čeznem za tim. Sve moje slike, i ta pripadnost, kome pripadam, Australiji, Bosni i Hercegovini, pustinji i prostranstvu, ili suncu, kamenu, Neretvi. Sav taj turmoil u meni. I tako apstrakcija prerasta u ekspresionizam i figuratizam, pa se vrti između, pa ta naivnost pokreta, mark making linije pokazuju put, pa nastane nos, oko, usta, face, čudne glave, ruka koja drži sunce, pa nastaje žena u suncu i cvijeću, pa čitav pejzaž u ženi. Drveća, rijeke, cvijeće, rastu u tijelu žene, i tako oslobađam sebe sve više i više, i znam da imam istančan i prepoznatljiv svoj stil. Znam da me prepoznaju i kažu tvoje slike prepoznamo bilo gdje sa radošću i znatiželjom – poniknu u srž moje biti. Ne mogu da ne osjećam zahvalnost što sam u svemu tome svoja. Slobodna. Slobodna da nisam nikad morala biti u kalupu, započinjati u tradiciji, nego sam se odmah oslobodila, rodila oslobođena. Svoju sam maštu dovodila do trenutka sreće za sebe, odgovora te poruke koju želim inspirisati, a onda sve to postane važno – za svijet, ta poruka je uvijek bila nada za boljeg čovjeka, ljubav za mene i za druge. Mir, suština, spoznaja o duhovnosti. Ubrzo se nastavlja moja slika, idemo nazad kući u BiH, i tu se bude neke nove emocije. Dolaze neki novi izazovi i vrijeme. Napokon sam kući, pravoj kući, a gle jada, sad ne pripadam ni ovdje, taman kad sam našla da pripadam Australiji, mi smo došli u BiH. Kreću nepoznati putevi, čitav ciklus, nepoznanice, pitanja, adaptacija, savladavanje novih pojmova. Putnik vremena u meni već posustaje, umor obuzima, boje su i dalje tu da me vole i izvlače iz dubina, iz tmine, ali sad je još jače, snažnije. Te emocije sjećanja počinju da se prisjećaju, da se sjećaju, da se pojavljuju i da bole. Te emocije, sve u tijelu, pohranjeno, zatrpano, zamrznuto, zaleđeno. Spoznaja nakon gubitka majke, nakon cjelog života bez nje, da su boli jake i da su u meni. Krećem na usamljenički put, tragam za odgovorima, sagledavam svoj život dosad, ljude u njemu, površnost i licemjerstvo, zovem upomoć slike, radim, stvaram. Svoju snagu obmotanu u ekspresiju duše, srca, moje pejzaže duše, uma i srca, jer tragam za sobom i često u prirodi pronalazim duševni mir. U toj rijeci koja teče, sa kojom se spajam, u tom dodiru sa dubinama, tminom i zelenom bojom koju otkrivam i sa kojom se počinjem družiti. Uh, tri života, kažem ja dosad, na pragu 50-ih, ma bit će još tri, jer sam slikajući pročišćavala sve svoje demone, one koje sam nasljedila, njihove boli i nečistoće, isplakala, pričala svoje priče, gradila se i padala, ustajala. A sad se napokon nalazim na sebi, u sebi, sa sobom. Otkrila sam da bi pripadala bilo gdje, moram da pripadam prvo sebi i svom tijelu, da sebe volim i prihvatam baš ovakvu kakva jesam. Da svaki moj izražaj, moja boja me voli, moja linija, tačkica, iskrivljena ruka, pejzaž duše, iskreno, nježno. Otkrila sam brigu o sebi. Sa druge strane, snažno intenzivna, kreativnost buja, ja je osjećam svakim danom. Kad bih imala samo dovoljno papira i platna, naslikala bih ko zna koliko hiljada slika. Toliko u meni vrije život. Toliko sam se probudila, otvorila oči. Pokušati slikati sebe kroz ove faze života, odrastanja, svijeta oko mene, propitivajući i tražeći odgovore, svjesno baš, sreću i nadu, ova žena želi i bira da sanja o boljem svijetu, boljem društvu, boljim ljudima. Biram slike koje vole, boje koje odmaraju, traže, tragaju iskrenu ljepotu unutrašnjosti nas samih i istine da je ovaj život stvarno lijep, a da smo tu da se nađemo, pronađemo i spoznamo neiscrpno vrelo dubokog ljudskog življenja. I ko smo mi da se suprostavljamo učenju života, nego treba da slijedimo srce, dušu na putu kojim nas vodi. Za mene nema drugo, ja ću slikati sve dok budem mogla i ostaviti iza sebe trag da sam postojala i da će te moje slike da nastave da vole, ljube nove generacije jer su univerzalne, čudnovate, mali vrlozi kreativnosti, kreacije koja je slobodna.
Razbuktavam se kao tek nastali plamen koji treba da poraste, sagori sve što nije dobro za dušu i utopli oko. U tom stvaranju sebe, ja boju i svoje unutarnje vizije transformišem u svoj jezik, na njegovoj sintaksi gradim svoj likovni govor. I tako vizuelno proživljeno, kao plamen, plamtim, još.
I kao da sam tek počela.
