PIŠE: LJILJANA VRHOVAC-KAPOR
FOTO: ANIMA MUNDI
Kada sam bila djevojčica, mogla sam ponekad, pred spavanje, da čujem moju baku kako tiho, misleći da je niko od nas ukućana ne čuje, izgovara molitve. To je meni praktično značilo da je moja baka VJEROVALA da njene molitve imaju uticaja na budućnost! Jer, ako nemaju, čemu molitva? Sjećam se koliko mi je to čudno bilo u početku. Moja baka kao neki Science Fiction lik, upletena u nevjerovatne kosmičke priče o putovanjima kroz vrijeme i prostor.
Kada biste me sada pitali o ovome, rekla bih vam da je ona već tada znala. Nešto što većina nas nije znala. Znala je da mi zaista kreiramo svoju budućnost. I prepoznala je molitvu kao jedan od načina. Ona je činila i učinila najviše što je mogla. Hvala joj na tome. Beskrajno.
Mnogo je vremena prošlo od tada. Moja baka odavno nije među nama. Ali, ja je često prepoznam u sebi. I pitam se, nekad, da li je svojim vjerovanjem promijenila i moju budućnost, da li je svojim molitvama uticala na to kakva sam ja danas. Kako razmišljam, kako se osjećam u šta vjerujem i čemu se nadam. I odgovor je uvijek DA. Vjerujem da jeste. I opet kažem, hvala ti, bako, na tom daru. Jer sada znam da imati vjere jeste dar. Dar života.
Ona je svoje ondašnje SADA uložila u ovo moje današnje SADA.
I naučila me nečemu važnom. Jedino mjesto gdje stvaramo svoju budućnost je upravo ovdje, u ovom trenutku. Eto, tako je jednostavno. Kakav će biti naš život, sadašnji i budući, zavisi od toga u šta biramo da vjerujemo. I zato, ja biram u šta ću da vjerujem i vjerujem da svojim izborom stvaram sebe i svijet oko sebe. Tako činim svoj život, život u sadašnjem trenutku, divnim, ispunjenim, uzbudljivim, punim nade i ljubavi. Ako mi ne vjerujete, probajte.
Eto, nađoh se i sama upletena kosmičke priče o putovanjima kroz vrijeme i prostor. Samo što mi više nisu čudne i nevjerovatne.
A baka je mislila da je ne niko ne čuje.
