PIŠE: KREŠIMIR MACAN, PR EXPERT, DIREKTOR I VLASNIK AGENCIJE ZA ODNOSE SA JAVNOŠĆU – MANJGURA
FOTO: MIA MEDAKOVIĆ
Nema kraja. Nema početka. Postoji samo strast života – kazao je veliki talijanski redatelj Federico Fellini. Jon Bon Jovi se očito slaže s njim – Ništa nije tako važno kao strast. Bez obzira čime se želite baviti u životu, budite strastveni.
Strast dolazi sama po sebi i prva. Ona bira vas, vi ne birate nju. Dopustite sebi da je osjetite i prepoznate. Pa je potom slijedite. I ako ste sretni da ste joj se prepustili, odvest će vas do neviđenih visina.
Vjerujem da je svatko od nas ima urođenu jer nas od prvog dana pokreće. Prema nečemu što negdje nekome treba i ima neku svoju svrhu. Vjerujte da to nešto sigurno možete raditi najbolje ili jedinstveno na svijetu. Ali s vremenom često odustanete od nje, kao da ugasite tu vatru koja gori u vama i pokreće vas.
Sjećam se zadnjeg predavanja profesora Randya Pauscha, nekoliko mjeseci nakon što mu je dijagnosticiran rak (Randy Pausch Last Lecture: Achieving Your Childhood Dreams). Ako pogledate komentare ispod videa, vidjet ćete da je i dalje inspiracija mnogima 16 godina nakon što ga je održao i nakon što odavno već nije među nama. Od mnogo priča zapamtio sam jednu – zahvalio se roditeljima koji su mu dopustili da šara po zidovima, da pokaže tu svoju kreativnu stranu i shvatio sam koliko griješimo kad od prvog dana svojoj djeci, pa tako i učenicima, kao i onima koje vodimo i mentoriramo, često previše puta govorimo što ne smiju raditi umjesto da ih tjeramo da probaju ono što osjećaju da bi željeli napraviti. Što god to bilo, jer Pausch također kaže: „Iskustvo je ono što dobijete kada niste dobili ono što ste željeli.” Samo kroz isprobavanje možete doći do svoje iskonske strasti. Malo dijete ne zna zašto nešto vješto crta ili oblikuje ili pak zašto tako divno pjeva. Ono to samo radi jer mu tako dođe. A onda ta strast mora pobijediti roditelje, odgojne i obrazovne institucije, potom i sam život.
I uvijek će biti najbolji izbor jer je ona izabrala vas, a ne vi nju. Samo uvijek skupite hrabrosti potražiti je i slijediti. Bilo kada, nikad nije kasno – jer će vas i tada odvesti nekamo gdje ste odavno pripadali i bit ćete sretni kao ono malo dijete koje je šaralo po zidovima i tako se sretno smijalo dok ste vi čupali kose.
Pišem ovo na Lopudu, otočiću pored Dubrovnika, netom nakon projekcija filmova „Ustav Republike Hrvatske“ Rajka Grlića i „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ Nebojše Slijepčevića, gdje u samo jednoj večeri lako možete vidjeti što je strast – ja je često poistovjećujem s igrom. Rajko ovih dana u svojoj 77. godini (iako biste mu dali barem 10 manje) otvara filmski festival u Puli s najnovijim filmom, dok se Nebojša nedavno vratio s prvom hrvatskom Zlatnom palmom iz Cannesa. Rajko se u Ustavu poigrao sa svim mogućim hrvatskim, ali i balkanskim stereotipima, totalno ih razotkrio i urnebesno nas istovremeno nasmijao, pa nije čudo da se radi o vjerojatno najnagrađivanijem hrvatskom filmu s 36 međunarodnih nagrada. I vidi se da uživa u tome što radi. S druge strane, Nebojša je godinama radio dokumentarce, osvajao priznanja i nagrade, da bi u konkurenciji 11 finalista svojom pričom o Tomi Buzovu, čovjeku koji je odbio šutjeti i zbog toga stradao, osvojio svijet. Obojica žive i rade ono što vole, strasno i samim tim uspješno, a zatim to svoje znanje rado dijele i drugima.
Mate Rimac je dobar primjer nekoga tko je slijedio sebe i svoju strast. Imao je viziju najbržeg električnog auta na svijetu i ostvario ju je sa svojom Neverom. Krenuo je s prerađenim zelenim BMW-om na kojem je učio po metodi pokušaja i promašaja, ali niti u jednom trenutku nije odustajao od ideje vodilje. Čak i kad su mu dobri prijatelji odbijali uložiti u njegov ludi projekt. Danas je predsjednik uprave Rimac Bugatti, partner mu je Porsche i jedan je od onih koji mijenjaju automobilsku industriju. O Elonu Musku neću ovom prilikom jer vam želim reći da svatko od nas u nekom svojem području može biti najbolji ako se prepusti toj svojoj strasti. Ako nađe svoju frekvenciju u kojoj je u savršenoj usklađenosti sa svijetom.
Ovdje moram podsjetiti da jedina stvar na koju možemo utjecati jest vlastito ponašanje, sve odluke su isključivo naše i jedino zbog njih možemo biti sretni, ali jednako tako i nesretni. Nitko drugi za to neće niti može biti razlog. Ako se jedna vrata zatvore, druga će se otvoriti – samo morate na njih pokucati.
Sve te odluke koje će slijediti vašu strast, oblikovat će i vašu autentičnost. I to najmanje na način koji ste planirali ili očekivali. Imam kolegicu koja je uspješno završila arhitekturu, pa se potom prebacila na glazbenu akademiju i danas je vrhunska mezzosopranistica zapažene karijere. Slijedila je ono što je vuklo glazbi, ali tek nakon što je odradila fakultet na izbor kojeg su možda utjecale brojne druge okolnosti – od očekivanja roditelja do pitanja možeš li od nečega živjeti dovoljno dobro. Je li moglo sve otići u nekom drugom smjeru i da danas bude jednako uspješna arhitektica? Teško, očito je ova druga karijera bila ona njezina prava strast. Kad joj se prepustite, rezultati će ponekad iznenaditi i vas same. Na početku pjevačke karijere niti ona baš nije bila sigurna da će to funkcionirati, ali je uspjela. Vjerujte mi, uz puno truda i rada, jer vam nije teško kad radite nešto što volite i što vas pokreće. Strast u kombinaciji s puno učenja i vježbanja donosi rezultate dugoročno. Strast vas može pokrenuti i usmjeriti, ali tek će vas napor tamo i dovesti. Vjerujte mi, nema uspjeha preko noći. Preko noći će svijet možda čuti za vas, ali prije toga ste se vraški naradili da bi uspjeli. Odličan je primjer autorica Harrya Pottera – J. K. Rowling. Pogledajte njezin put do uspjeha preko noći. Ili slavnog Morgana Freemana, koji je postao velika zvijezda tek u svojim pedesetim nakon godina brojnih kazališnih uloga i nagrada. A možete li zamisliti svijet bez njegova glasa danas? Oboje skoz autentični i skroz svoji, zar ne? Zato kažem – nikad nije kasno ako slijedite svoju strast.
Ja sam radio od svoje petnaeste i htio sam biti turistički vodič. Naučio dva strana jezika, pa s vremenom još dva, odškolovao se koliko je bilo moguće i već sa 17 godina sam imao zanat za život. Rat me devedesetih usmjerio da umjesto turista vodim novinare na bojišta i sve nakon toga je išlo samo od sebe. Završio sam elektrotehniku jer sam se bavio i programiranjem, kupovao američke knjige i iz njih učio. Ali je bilo jasno da sam u tim ratnim godinama našao svoju strast – komunikacije u politici. Da sam u Americi, pitanje gdje bi mi bio kraj, jer je to idealno tržište za ljude poput mene. Kad slijediš strast, tad i na terenu kojem ti je dan odigraš neke jedinstvene stvari. Elektrotehnika mi je omogućila da mi prelazak u digitalu bude prirodan i lagan. Da strateški razmišljam kao inženjer koji na kraju mora nešto izgraditi da stoji ili pouzdano radi. I onda se stvari događaju same od sebe jer kad imaš naizgled nerješiv problem, kreneš se igrati i na kraju shvatiš da to do tebe možda nitko nije napravio ili riješio i da vrijedi pokušati. I tako, iskustvo po iskustvo, postaneš prvi macan, iako sam od prvog dana kao beba već bio Macan. A samo sam se igrao – mnogo toga što sam radio kao mali se sigurno ugradilo u današnjeg mene, ali vjerujte mi ni violinu više mogu svirati, niti baš igrati vaterpolo. Negdje sa 16 sam rekao roditeljima da ne bih više išao u muzičku, prestao sam trenirati i krenuo raditi ono što sam najviše volio. Što prije to napravite u vlastitim životima, pa makar dosad i odustajali od nekih svojih strasti zbog raznih okolnosti (rana trudnoća, neke druge obiteljske okolnosti, materijalni razlozi), sve su to izlike. Kad se vratite sebi stvarnima, nema te prepreke koja će vas moći zaustaviti da ispišete svoj autentični put.
