in

LOVELOVE CUTECUTE

SRPSKIM JEZIKOM OSVAJA SVE(T)

PIŠE: MIA MEDAKOVIĆ
INTERVJU: ANĐELKA PETROVIĆ
FOTOGRAFIJE: IZ PRIVATNE ARHIVE

ANĐELKA PETROVIĆ, DIPLOMIRALA I MAGISTRIRALA NA FILOLOŠKOM FAKULTETU U BEOGRADU. STIPENDISTA FULBRIGHT TEA PROGRAMA. SARAĐUJE SA AGENCIJOM UJEDINJENIH NACIJA ZA IZBEGLICE. RADI U MATEMATIČKOJ I RAČUNARSKOJ GIMNAZIJI. PIŠE UDŽBENIKE ZA VULKAN ZNANJE. 

ODAKLE LJUBAV PREMA PISANOJ REČI, PREMA REČI, PREMA SRPSKOM JEZIKU I KNJIŽEVNOSTI?

Odrasla sam u inženjerskoj porodici koja je negovala ljubav prema knjizi, čitanju i pisanju. Da imam talenat za pisanje, otkrila je moja učiteljica. Nastavnica srpskog u osnovnoj školi slala je moje radove u novine. Bila je velika čast i sreća to što su mi dva sastava objavljena u Dečjim novinama i Biološkom listu. U gimnaziji sam jedno vreme pisala za srednjoškolski časopis. Sama sam, međutim, shvatila da imam dar za pisanje tek kada sam otvorila naloge na društvenim mrežama i kada su se moji tekstovi dopali ljudima koji me ne poznaju.

KO SU TVOJI UČENICI?

Moji učenici su deca talentovana za matematiku, fiziku i programiranje. Radim u Matematičkoj i Računarskoj gimnaziji. Često čujem komentar lako je njoj. Tačno, jeste lepo raditi sa decom koja su ambiciozna i koja shvataju moć obrazovanja. S druge strane, predajem predmet koji nije na listi njihovih primarnih interesovanja. Ipak, uz odgovarajući pristup nastavi književnosti i jezika, predmet koji predajem vrlo se visoko kotira među mojim učenicima.

KAKO PRISTUPAŠ METODICI PRENOŠENJA ZNANJA I UČENJU SRPSKOG JEZIKA?

Moje metode su, u našoj sredini, često ocenjene kao nekonvencionalne. Ne znam da li se dopadaju svima, ali daju rezultate i to je, verujem, jedan od razloga što uživam u nastavničkoj autonomiji i u jednoj i u drugoj školi. Odbijam da slušam kritike na račun dece 21. veka. Rečenice kojima ih podsećamo kako je nekada bilo ne služe ničemu ili ne služe ničemu produktivnom. Važno je ono što je sada i ovde. U tom smislu, verujem da nastavnik treba da preosmisli sebe i svoj pristup nastavi i detetu, a ne da drži lamentirajuće govore o bliskoj propasti sveta, jer su deca, navodno, loša.

SARAĐUJEŠ SA UNHCR-OM I STRANCE-IZBEGLICE UČIŠ SRPSKOM JEZIKU. TE NJIHOVE ŽIVOTNE PRIČE NA DIRLJIV I SNAŽAN NAČIN PRENOSIŠ NA IG PROFILU UNHCR-A #UNJIHOVIMPATIKAMA. ČITANOST JE VELIKA. KAKO DOŽIVLJAVAŠ SVOJE JUNAKE KOJI SU IZBEGLI IZ AFRIKE, SIRIJE? KAKO ONI TEBE PRIHVATAJU?

Saradnja sa UNHCR-om je jedan od mojih najdražih poslova. Oplemenio me je i privatno i poslovno.

Moderator sam i jedan od kreatora radionice U njihovim patikama. To je radionica kroz koju je prošlo više od 150 nastavnika i učenika iz cele Srbije. Tema naše radionice je borba protiv ksenofobije, a ova vrsta straha, po našem uverenju, može da bude savladana jedino kroz empatiju.

Tako smo, između ostalog, i došli na ideju da pišem tekstove o izbeglicama. Za tih sat-dva, koliko provedem u razgovoru sa nekim od njih, naučila sam o životu više nego iz bilo koje druge knjige. Shvatila sam koliko nagon za životom može biti snažan. Naučila sam da su padovi i teškoće sastavni deo života i da lepota i snaga naših karaktera dolaze iz onog što smo doživeli i preživeli.

Ova saradnja me je dovela i do Centra za istraživanje i razvoj društva IDEAS. Učestvujem, kao volonter, u njihovom projektu Refugee Buddy. Brinem se o obrazovanju jednog petnaestogodišnjaka iz Burundija. Taj angažman me je posebno emotivno transformisao, jer postoje sva moja (školska) deca i postoji moje izbegličko dete.

Odnedavno jednom mesečno, pod pokroviteljstvom UNHCR, držim i tzv. Chit Chat klub. Razgovaramo o srpskoj kulturi, tradiciji i običajima – na srpskom – sa ljudima iz Irana, Ukrajine, Burundija, sa Kube.

Kako me ti ljudi doživljavaju? Hm… Do suza me dovode njihove poruke zahvalnosti kada pročitaju tekst o njima ili nekom njihovom na mom Instagram profilu. Čista ljudskost.

ŠTA JE VAŽNO I BITNO IZBEGLIM LICIMA U SRBIJI? KAKO SVI ZAJEDNO DA IM POMOGNEMO?

Važno im je da se osete prihvaćenim. Niko od njih nije otišao iz svoje zemlje i ostavio svoju kuću i porodicu zato što im je bilo dosadno. Odlaze zbog politike. Odlaze zbog rata. Odlaze jer žele da žive. Ovde ostaju jer bi hteli da se obrazuju, rade i integrišu u društvu.

Naše je da pokažemo razumevanje i da im omogućimo da počnu novi život. Da li ćemo se družiti sa njima – možemo i ne moramo. Kao sa bilo kojim drugim čovekom.

Izbegličko pravo na život je ono do čega treba da držimo i što bi trebalo da im omogućimo. To je ljudsko pravo. I to je sve.

KOLIKO JEDAN PISAC, PROFESOR MORA DA BUDE EMPATA, DA OSETI DRUGOGA, DA GA DUŠOM PRIGRLI I POKAŽE PUT KOJIM SE IDE NA NAJBOLJI NAČIN?

Verujem da je empatija kvalitet koji bi svi trebalo da posedujemo bez obzira na profesiju.

Neko se rodi empatičan, a neko, kao ja, zahvaljujući jednom profesionalnom usavršavanju, tj. testiranju shvati da mu polje empatije nije preterano razvijeno. Budući da sam se na to testiranje prijavila da bih dobila odgovor na pitanje u kom pravcu nadalje želim da se razvija moja karijera, savetovano mi je da se učim empatiji. I zaista sva moja dalja bavljenja kretala su se u pravcu razvijanja i produbljivanja tog značajnog kvaliteta. To se danas itekako oseća u mojoj učionici, ali i u komunikaciji sa ljudima.

KOJA JE TAJNA TVOG PISANJA? S LAKOĆOM PRENOSIŠ EMOCIJE, SNAŽNA SI U REČIMA, A NJIHOVA SIMBOLIKA JE JASNA. DA LI JE TO DAR ILI IMA NADASVE PUNO I RADA?

Pre dve godine sam završila školu kopirajtinga. Žena koja me podučavala rekla mi je da sa mnom nema mnogo posla. Uradiće samo fina podešavanja. Tako je i bilo. Zaista su mi bila potrebna suptilna podešavanja. To ne znači da sam završila sa učenjem. Naprotiv, volela bih da npr. u Americi, tokom boravka na Fulbrajtovoj stipendiji, završim i neku školu njihovog kreativnog pisanja.

Pišem lako i brzo. Pisanje mi nikada nije bilo mučenje. Najviše volim da pišem kad sam ljuta. Tad su mi emocije najsnažnije. I to se, rekla bih, oseti u tekstu. Takvi moji tekstovi su najviše deljeni ili čuvani.

Pišem iskreno i pišem ono što mislim i osećam. Nije uvek lako poravnati se sa mojom idejom. Nije ni potrebno.

KAKO SE VOLI MATERNJI JEZIK?

Nisam jezički čistunac. Nisam ni u prvim borbenim redovima za očuvanje ćirilice, jer ne znam od koga je čuvamo, tj. ko nas napada. Svi moji prijatelji izbeglice, ali svi bez razlike, i čitaju i pišu ćirilicu. Dakle, ne smatram da se maternji jezik voli tako što idemo okolo i kunemo se u ćirilicu i očuvanje čistote srpskog jezika, a ne poznajemo osnovna pravopisna pravila istog tog jezika.

Maternji jezik se voli tako što znate pravu, ne alternativnu, istinu o njemu. Tako što čitate ono što je stvarno napisano. I tako što stvarno razumete šta ste pročitali.

Pre više od 10 godina jedna blazirana Beograđanka mi je rekla da će me deca, kao nastavnicu u beogradskim školama, ismejati jer govorim istočnohercegovačkim dijalektom ekavskog tipa. Do danas nisam promenila govor. I deca se nikada nisu ni nasmejala.

Možda se jezik čuva i taj način, jer pitanje jezika je pitanje identiteta. A ja, što bi rekla Desanka Maksimović, znam ko sam.

ŠTA BI MENJALA U ŠKOLSKOM SISTEMU?

Odavno ne računam na sistem kao generator promene. Sistemi, bilo koji upravljačko-administrativni sistemi, jesu glomazni, spori i tromi. Nemam vremena da ih čekam. Promenu koju želim da vidim unosim sama u učionicu. Neprestano učim i usavršavam se. Pokušavam da razumem novo doba i njegove zahteve i da to postane deo moje nastavničke prakse. Srećom, i u jednoj i u drugoj školi, uprava veruje da znam šta radim i daju mi odrešene ruke. Uostalom, o načinu na koji predajem, pa i u praznoj učionici, uverila se čitava Srbija. Za vreme korone, kada škole nisu radile, bila sam TV nastavnik na RTS-u. Četiri meseca sam držala nastavu u nadrealnim okolnostima. Neprocenjivo iskustvo. Dobila sam nagradu za najbolji onlajn čas. To je bio moj način da pokažem, i u neprijatnoj situaciji, kako zamišljam nastavu književnosti. Bilo je puno ljudi, znam po porukama i mejlovima, kojima se moj način dopao. Dakle, postoji kapacitet za promenu školskog sistema. Potrebno mu je umrežavanje, osnaživanje i promena stanja (nastavničke) svesti.

TEMA SEPTEMBARSKOG IZDANJA RYL MAGAZINA NOSI NAZIV „BE YOUNIQUE“. PO ČEMU SI SE IZVOJILA, U KOM PRAVCU TAKO JEDINSTVENA HODIŠ?

Nezahvalno je govoriti o svojoj jedinstvenosti. Ne zbog osećaja (lažne) skromnosti. Svesna sam vrednosti koju nosim. Više zbog toga što sebe doživljavam kao jednog u moru sličnih nastavnika. Moja je različitost u tome što sam imala hrabrosti, za razliku od mnogih dobrih nastavnika, da istupim javno. Na društvenim mrežama i na televiziji. Dozvolila sam da se moj stav jasno čuje. Osećaj nije uvek prijatan, ali jeste potreban. Bavim se jednom od najvažnijih profesija na svetu, profesijom koja omogućava postojanje svih drugih profesija. Često se može čuti priča o nastavničkom dostojanstvu koje se dovodi u vezu sa skromnom platom. Ne mislim da je novac nevažan, novac je sloboda, ali nikada nisam dozvolila da mi dostojanstvo bude izraženo kroz novčanice. Kada nastavnici shvate koliko su vredni i važni i kada se, uprkos okolnostima, okrenu sopstvenom usavršavanju, ali istinskom usavršavanju, ne onom koje je Ministarstvo propisalo tamo nekim bezličnim aktom, tada će njihovo dostojanstvo biti neupitno. Moje prisustvo na društvenim mrežema ima tu funkciju – da svakodnevno podseća nastavnike da vrede. Možda je to polje moje jedinstvenosti. Najbolje će znati oni koji prate just_srpski.

ŠTA MISLITE?

107 Poena
Upvote Downvote

PRESENCE, PASSION AND LOVE

POVERLJIVO SA SALAJKE