PIŠE: SANELA SALTAGIĆ
FOTOGRAFIJE: PRIVATNA ARHIVA
Uh, kako umije da me izbaci iz takta, no ne i ovaj put.
Čak se i smiješim njenom sarkastičnom komentaru dok s pregršt odjeće prebačene preko ruke čekamo na kasi u butiku.
„Dobro je da si ubacila malo boje i osvježila garderobu“, reče Gđa mi majka, od glave do pete odjevena u „kraljevski plavo“, a kako drugačije?!
U ruci mi sivo, crno, bijelo.
Ne dotiče me njena zajedljivost. Danas ne.
Moji prijatelji misle da je zabavna.
Meni nije.
Njene uvijene kritike i otvorene ambicije koje mi je dogmatski nametala u prošlosti, i u koje, sirota ja, na kraju povjerovah da su moje, uništile su mi samopouzdanje i u budućnosti usadile vječitu sumnju da li sam dovoljno dobra u svemu što radim.
Žena – Majka – Kraljica.
Zato nosim crno.
Ili bijelo.
Ili sivo.
Moj simbol bunta i inata. Prvi korak do slobode iz svilenih okova dominantne majke.
Konzervativac i liberal mogu da se vole, ali teško se razumiju. Osim ako nisu moja majka i otac, ali to je već neka druga priča.
A pišem u boji.
I sanjam u boji.
Razmišljam u boji.
Ja sam hodajući LSD. Ali u sebi.
Latentni shizofrenik.
Moj trijumf nad samom sobom, a i nad njom je moj koloritni tattoo sa, gle čuda, ključnom riječju „Freedom.“
Na leđima. Da joj ih, kad me iznervira, okrenem i zgrozim je prizorom varvarskim.
Zmaj i žena, žena–zmaj. To smo obje, no nikad istodobno.
I oslikana botanička bašta.
SLOBODA. Ima li moćnije riječi i osjećanja?!
Ljubav, reći će neki. Ne možeš voljeti ako nisi sloboda, mislim.
Ako razborito činimo, bit ćemo slobodni, ako dopustimo da nam vladaju slabosti i strasti – postat ćemo robovi.
Možda najbolji opis slobode je sloboda duha, sloboda misli i sloboda akcije.
Kod tako relativnog pojma, jasno je da će različiti ljudi podrazumijevati različita stanja i osjećaje.
Moja definicija je:
SLOBODA = LJUBAV = BOJE = MEXICO = FRIDA KAHLO
Ili
FREEDOM = LOVE = COLOR = SPAIN = PEDRO ALMODOVAR
Frida Kahlo kao istinski simbol ženske slobode i Meksika. Koliko je njen život bio fascinantan, toliko je bila i njena umjetnost. Prva žena u historiji slikarstva koja je opće, ali i konkretne teme koje se tiču žena tretirala bez ikakvih kompromisa u svom prepoznatljivom umjetničkom stilu koristeći jarke boje, slikavši autoportrete.
I svoju bol. Fizičku i duševnu.
I cvijeće – „Tako da nikad ne umre.“
Njen rad smatrali su naivnim i nestvarnim, ona sama smatrala se realistom.
„Ne slikam snove ili noćne more, slikam vlastitu stvarnost“, rekla je.
Iako je čitavog života pratilo prokletsvo lošeg zdravlja, Frida je bila aktivista za prava žena, ali se uplitala i u mnoga politička zbivanja svog doba, gdje se nije libila izlaziti na ulične proteste. Sloboda, dakle, ište hrabrost!
Svoju slobodu pokazala je otvoreno priznavši biseksualnost. Svojom harizmom zavodila je i vladala meksičkom društvenom scenom.
Pozirala je na naslovnici časopisa „Vogue“!
I umrla u „Plavoj kući“, vlasitom domu.
Probam haljinu s printom njenog lika u koju sam donedavno mogla „ući“, sa još neskinutom etiketom i cijenom na njoj. Sad sve „kipi“. Bretele urezane u moje obline podsjećaju na mortadellu u mrežici. Nije čudo s obzirom na to da sam se navukla na meksičku uličnu kuhinju – tako ukusne salsa sosove, enchilade, tacos, fajita. Meksiko uzbudljiv, hedonistični, zavodljiv.
„Frida je bila moja kraljica. Frida, Frida… , tutnji mi u ušima Psihomodo Pop.
Pijem kafu s majkom i euforično joj objašnjavam planove za sljedeće poduhvate uz gotovo pomahnitalu gestikulaciju s oktavom više u glasu. Ona me secira svojim skeptičnim pogledom i radikalno, kao hirurškim nožem, odsijeca moj entuzijazam rečenicom: „I šta je bilo kad si se probudila?“
Splasnuh namah kao ispuhan balon. Da l´ da joj se brecnem da iskulja moja kipuća lava? Ne mogu danas te drame.
Ona virtuz glume – u momentu bit će žrtva, a ja bezdušni dželat.
Almodovar plače za nama kao protagonistima budućeg filma.
Nas dvije u krupnom planu, scena iz njegovog filma koji obuhvata život i individualnu slobodu, glavna tema – slavlje, istraživanje a i frustracije ljudskih želja. Savršen pandan njegovom filmu „Sve o mojoj majci“ bila bi moja nenapisana knjiga o njoj.
Želje, strast, porodica i lični identitet teme su koje on oslobađa kroz složene priče, elemente pop kulture, muziku, satiričnim humorom, jakim bojama, blještavim dekorom.
Moja majka u nekom kadru glumi neku anonimnu domaćicu koja u krizi uspjeva da se sredi i dokaže svoju snagu uprkos pritisku i nevoljama. Ja, neka prostitutka ili transvestit, možda trudna monahinja ili narkoman, svejedno je.
Njegova umjetnost fokusirana je na živote i emocije žena ispričane iz ženske perspektive.
I moja majka ga voli kao i ja. Jer je pobornik eutanazije, jer je za čist i dostojanstven pozdrav s ovim svijetom. „To nije političko, već ljudsko pitanje“, slaže se ona s njim, a ja sam njima.
Sloboda režiranja sopstvenog kraja zajednički nam je imenilac.
Ne tako bogougodna tema.
I tako, u amanet mi je ostavila da u slučaju njene demencije ili paralize budem odgovorna za poštovanje njene posljednje želje da kao čovjek ode u vječita lovišta.
Hmm… s obzirom na posljednje rezultate njenog zdravstvenog pregleda i činjenicom da u 75-oj ne pije ni jedan lijek, bilo bi dobro da joj istu želju i obavezu ostavim u amanet.
Kažem mojim kćerima da me liše života ako (kad) počnem da ličim na nju. Pogledaše se i spontano dohvatiše jastuke krenuvši prema meni.
Smjena generacija dominantnih majki. Čista groteska.
Cure se smiju grohotom.
Ja se smijem prokislo.
A mati mi, a kako do – pobjednički!
