PIŠE: MERI BAUK
FOTOGRAFIJE: UNSPLASH.COM
Autentičnost – keyword mnogih new age spoznaja i woke gurua.
Što taj pojam točno znači i podrazumijeva?
Često nam je mjerilo za autentičnost strast koju netko pokazuje prema onome o čemu priča i što radi.
Može li upravo ta strast sama po sebi biti autentična osobina?
Strastveno se može voljeti, ali i mrziti.
Strastveno se može željeti biti autentičan, iz petnih žila se truditi stvarati sliku sebe kao jedinstvenog bića, a bez rezultata.
Znači, i sama ta strast mora biti izvorna, silovita, neizbježna.
Najvjerodostojniji ljudi koje sam upoznala, takvi su bez napora. Naprosto ostavljaju dojam da su takvi rođeni, toliko sigurni u svojoj koži da nemaju nikakvu potrebu prilagođavanja okolini ili okolnostima kako bi mogli uspješno i nesmetano postojati. Dapače, često izgleda kao da se svijet oblikuje i prilagođava njima. Na prvi pogled se ne vidi koliko je otpora moralo biti da bi se „ostalo svoj“. Izvornost se ne može hiniti. Prije ili kasnije osjetite da je nešto off i da onome u koga ili u što gledate nedostaje istinitost. Iza svake autentičnosti stoji i velika hrabrost.
Odgajani smo da se integriramo. Odgoj je, pa čak i naše obrazovanje od najranijih dana, usmjeren ka tom uklapanju u sredinu, u društvo. Ako su nam i dostupni primjeri koji odstupaju od standarda, najčešće smo ih doživljavali kao „posljednje Mohikance“ i osebujne ličnosti.
Tek kasnije shvatimo da su to najhrabriji među nama. Pioniri slobodnog življenja.
Ja, moram priznati, nisam jedna od njih.
Previše puta sam kapitulirala pred osjećajem lažne sigurnosti ukoliko zatomim svoje strasti.
Time je moje poštovanje prema ljudima koji su konzistentno svoji i autentični još veće.
Bez njihove strasti ne bi bilo novih spoznaja, otkrića, novih ljepota.
Bez njih ne bismo ništa preispitivali, uspoređivali, analizirali.
Bez njih bismo svi ličili jedni na druge, neuzbudljivi mediokriteti koji eto veslaju po mirnom jezeru.
Obožavam autentične ljude koje imam sreću poznavati. A ima ih nekoliko.
Potpuno različiti, sa različitim interesima, a opet tako slični u nekoliko stvari:
Strast prema životu. Goruća želja da ostvare ono što su zamislili. Energija koju je nemoguće ne zamijetiti. Dosljednost.
I svi su, bez iznimke, krenuli cestom kojom se rjeđe putuje.
Okružite se takvim ljudima. Zarazno je. Inspirativno. Ohrabrujuće.
Neka vam Frostov „Put kojim nisam pošao“ bude tek divna poema, a ne soundtrack za kajanje.
Two roads diverged in a yellow wood,
And sorry I could not travel both
And be one traveler, long I stood
And looked down one as far as I could
To where it bent in the undergrowth;
Then took the other, as just as fair,
And having perhaps the better claim,
Because it was grassy and wanted wear;
Though as for that the passing there
Had worn them really about the same,
And both that morning equally lay
In leaves no step had trodden black.
Oh, I kept the first for another day!
Yet knowing how way leads on to way,
I doubted if I should ever come back.
I shall be telling this with a sigh
Somewhere ages and ages hence:
Two roads diverged in a wood, and I—
I took the one less traveled by,
And that has made all the difference.
Naposljetku, da nije bilo jedne Mie i njene autentične strasti, niti bih ja ovo sada pisala, niti biste vi čitali…
