PIŠE/FOTOGRAFIJE: MIA MEDAKOVIĆ
INTERVJU: NIKOLA ŽIGON, IVAN GRAČNER, LUIS ENRIQUE RIVERO LEYVA
Doručak na istoj lokaciji Radisson Collection Old Mill Belgrade, ali u novom gastronomskom ambijentu. Otvoren je Senjak Bistro & Bar – restoran koji spaja najbolje iz sveta kulinarstva sa jednostavnom pričom o tradiciji, kulturi i identitetu grada. Koliko je hotel sam po sebi svojevrsno umetničko delo, toliko je i novi Senjak Bistro & Bar uskladio svoju estetiku sa postojećom koncepcijom. Gosti RYL magazina upavo su umetnici: Nikola Žigon, Ivan Gračner i Luis Enrique Rivero Leyva.
Nikola Žigon je rođen 1958. godine u Ljubljani. Diplomirao je na Fakultetu likovnih umetnosti 1991. u Beogradu, odsek slikarstvo, u klasi profesora Mome Antonovića. U prvom periodu svog stvaralaštva bavi se crtežom, koji smatra najvažnijom likovnom disciplinom, video-artom i umetničkim instalacijama, koje je izlagao na izložbama u Studenskom gradu 1992. i u Salonu muzeja savremenih umetnosti 1995. godine. Tokom 2000. godine živi i radi u Parizu, u kome se u potpunosti posvećuje slikarstvu. Na svoje dve pariske izložbe, kao i na izložbi u Beogradu 2001. godine po povratku iz Pariza, Nikola Žigon se pokazao kao autor koji je pronašao svoj likovni izraz. Njegova dela nalaze se u privatnim kolekacijama u zemlji i inostranstvu. Izlagao je na preko 20 samostalnih izložbi u Beogradu, Parizu, Minhenu, Portugalu, Tivtu… Živi i stvara u Beogradu.
Ivan Gračner je rođen 1975. godine u Kruševcu. Diplomirao je i magistrirao na Fakultetu primenjene umetnosti u Beogradu, u klasi prof. Zorice Janković. Godine 2006. stručno se usavršavao na La Cité internationale des arts u Parizu. Ivan Gračner je akademski vajar čiji umetnički izraz karakteriše minimalistički pristup oblikovanja skulptura koje kombinuju rustične i industrijske materijale – prvenstveno drvo i metal – u monolitne i izražajne forme. Izlagao je na više od 100 grupnih izložbi u Srbiji i inostranstvu, uključujući Austriju, Francusku, Holandiju, Belgiju, Rumuniju. Njegova dela se nalaze u privatnim kolekcijama širom sveta.
Luis Enrique Rivero Leyva, born in Cuba in 1985, has a rich artistic background. He worked as a visual arts teacher at various educational levels. A graduate of the School of Art Instructors “Rita Longa” and the National Academy of Fine Arts San Alejandro in Havana, Cuba, he has exhibited his work in both solo and group exhibitions. After relocating to Belgrade, Serbia, on December 25, 2021, Luis now thrives as an independent creator, bringing his artistic vision to life in a new environment.
Kaka izgleda živeti svoju umetnost u 21. veku?/What does it look like to live your art in the 21st century?
Nikola: Ja sam stupio u prostor beogradskog likovnog kruga krajem 80-ih godina prošlog veka. Nije bilo lako izgraditi svoju autentičnu umetnost u tadašnjim okolnostima odsustva „vodećih“ estetskih opredeljenja. To je bilo vreme kada se gasio mit o „novoj slici“ koji je bio uvezen sa zapada i predstavljao inspiraciju za mnoge umetnike.
S druge strane, to je bila i sretna okolnost da pripadam generaciji umetnika koji su gradili svoju umetnost na ličnom stavu i potpuno iskrenom pristupu. Ako taj period uporedim sa današnjim, moram priznati da je bio romantičniji i bezbrižniji. Ali 21. vek je doneo veliki tehnološki napredak i to u vrlo kratkom vremenskom periodu. Sve je danas nekako lakše: od napretka materijala, fotografisanja radova, štampanja kataloga, pozivanja na izložbe i događaje, do neverovatnih mogućnosti vidljivosti i za publiku i za medije, kao i za prezentaciju svojih radova u celom svetu i komunikaciju sa kustosima, galerijama i muzejima.
Luis: My art in the 21st century is, above all, my freedom. Almost everything that defines and identifies me as a human being of these times is deeply connected to the type of art I create. Everything I decide to change and improve in myself, in my interpersonal relationships, and in my way of expressing myself, also uses artistic sensitivity as the main channel, and that is something I am aware of. I am grateful to be part of this era, to have the possibility to share personal and collective concerns, and to learn as much as possible from the environments around me.
Ivan: Zbog sveobuhvatnog ubrzanja života, zna da bude veoma zanimljivo s jedne strane, a ponekad i malo naporno zbog prevelikog protoka informacija i raznih sadržaja po mrežama.
Da li ste nekad hteli da dignite ruke od svega i odete u nekom drugom životnom pravcu?/Have you ever wanted to give up everything and go into a different direction in life?
Nikola: Od kada sam počeo da stvaram likovna dela, nikada mi nije palo na pamet da se bavim nečim drugim. Naprotiv, smatram da se bavim najlepšim i najplemenitijim poslom. Naravno da je bilo i teškoća, teških i dramatičnih trenutaka, borbe sa sobom da se uspešno ostvari neki zadati cilj. Siguran sam da ne postoji autentični umetnik koji se nije suočio sa periodima nemoći da se dočara zadata i zamišljena ideja. U tome je čar još veća – pronaći svoje sopstveno rešenje. Još kao mlad umetnik sam u „ćutanju“ mogao čuti glas koji mi je obećavao nekakvu tajnu. Danas sam ponosan na sebe što nijednog trenutka nisam odustao od puta ka otkrivanju te tajne, makar me u njenoj ljušturi čekala uobrazilja.
Luis: I have never felt like I want to give it all up, at least regarding art. Because that is an important part of me, which guides me, educates me a bit more each day, and teaches me. I have played music, practiced sports, worked as a waiter, bartender and salesperson, among other things. The only thing that has never been at risk of being eliminated is my calling for visual arts. In other words, even when I have had to perform other jobs, my art continued to develop.
Ivan: Zadnjih 30 godina sam u svojoj umetničkoj priči. Ovo naše podneblje je simpatičan limb pun uspona i padova i sam po sebi dinamičan. Više puta mi je padalo na pamet da nestanem odavde, ali nostalgija i sudbina su nešto drugo.
Koliko je Srbija pogodno tlo za razvoj i predstavljanje onoga što radite?/How suitable is Serbia for the development and presentation of what you do?
Nikola: Volim činjenicu što živim i radim u Beogradu i Srbiji. Smatram da je Beograd, a o tome bih mogao naširoko, pored Njujorka i Pariza, vodeći svetski centar savremene likovne umetnosti. Za mene je uživanje što stvaram i izlažem svoja dela u sredini koja voli, poštuje i nadasve razume savremeno likovno stvaralaštvo. To se u prvom redu odnosi na publiku, ali sve više na privatne galerije, koje sa sve većim razumevanjem, entuzijazmom i posvećenošću prihvataju umetnike i rade na njihovoj prezentaciji, a tu je i sve veći broj internet portala, kao što je ovaj vaš, na istom zadatku.
Nažalost, državna podrška malo zaostaje. Bilo bi dobro da finansiranje savremene likovne scene bude veće, a valjalo bi i da dođe do nekih zakonskih promena koje bi olakšale poziciju umetnika. Recimo, smanjenje poreske stope na umetnost, smanjenje dažbina pri prodaji umetničkih dela, ali i omogućavanje umetnicima da svoje troškove, koji nisu mali, mogu odbiti od poreske osnove. Verujem da će se u budućnosti naći bolja rešenja. Svedoci smo da Muzej savremenih umetnosti odlično radi posle dugog „zimskog sna“.
Luis: Well, I can say that Serbia, as a country, opened its doors for me to start my life again, practically from scratch. And that was exactly what I was looking for when I decided to leave Cuba. So, arriving in Belgrade, starting to see the streets, meet people, interact with a new culture for me, allowed me to see art from a different angle than before. I was blessed and helped by some friends, like doctors Nenad Dikić and Marija Andjelković (they took me to a place and gave me materials to start working on my projects). Later, I was included in a program to do my first solo exhibition on the day of the launch of one of their books. Artists Tamara Rakić, Jelena Kršić, and Nikola Žigon have also been key people so that I can learn and better understand the new cultural context in which I now live. Living and creating in Belgrade makes me feel very free because I see Serbia as an interesting society, one that is interested in knowing, dialoguing, showing, and interacting.
Ivan: Potreba za umetnošću je u Srbiji i dalje na niskom nivou i nadam se da će vremenom doći do osvešćenja mase.
Kako vidite srpsku umetničku scenu?/How do you see the Serbian art scene?
Nikola: Teško je sagledati srpsku likovnu scenu iz Beograda, koji ima apsolutni monopol kada je u pitanju savremeno likovno stvaralaštvo. Beograd, kao što sam već rekao, ne samo da je centar srpske, već je jedan od vodećih centara svetske savremene scene. Nije to zasluga samo Beograđana, nego svih srpskih umetnika koji prirodno gravitiraju prema Beogradu i ravnopravno učestvuju u građenju tog imidža. Moje mišljenje je da moje kolege ne samo da ne zaostaju za svetskom scenom, već i prednjače zahvaljujući svojoj autentičnosti i nepokoravanju modnim trendovima.
Važno je dodati da sve veći broj privatnih galerija doprinosi tom razvoju, prepoznaju kvalitet i sve više se angažuju u tom uzlaznom procesu. Raduje činjenica da to nisu samo beogradske galerije.
Luis: I see the art scene in Serbia as a place of exchange, where it is easy to notice the seriousness, talent, and respect that exists for art in all its forms. I feel it has been quite easy to let myself be embraced by an environment like this and enjoy every event as if I had lived here all my life.
Ivan: Srpska umetnička scena je relativan pojam, pored svih klanova i protežiranih ekipa od strane vlasti, galerista i kolekcionara, na čelu sa kustosima koji oblikuju trenutnu likovnu scenu, gde je teško opstati kao samostalni umetnik.
Na čemu trenutno radite i gde biste voleli da izlažete?/What are you currently working on and where would you like to exhibit?
Nikola: Iza mene je veoma kreativan period od par godina u kome sam stvarao najnoviji ciklus pod nazivom „Slike u e-molu“. Velike formate sam izlagao u Galeriji Štab 2023. godine, a manje formate u galerijama „One&only“ u Portonovom i „Sanjaj“ u Beogradu 2024. godine. Izložba najnovijih radova je pre mesec dana završena u galeriji Kulturne stanice Svilara u Novom Sadu. I dalje slikam slike iz ovog ciklusa, ali akcenat stavljam na priređivanje monografije svog 40-godišnjeg umetničkog rada. Većinu materijala sam prikupio i predstoji mi ozbiljan rad na selektiranju radova, dizajniranju i osmišljavanju konačnog izgleda knjige koja će imati oko 400 strana. Uz ovaj rad se nameće organizovanje velike retrospektivne izložbe koju bih voleo da pokažem publici u Muzeju savremenih umetnosti u Beogradu.
Luis: Currently, I am working on a series of works that use light lamps as a pictorial support. This series mainly reflects on the current energy situation in Cuba, my homeland. On the other hand, among many special places in Belgrade, the first that comes to my mind to exhibit my work is the Waterfront Tower, considering what this architectural piece currently means for Serbia. It was one of the first images I saw of this beautiful city before leaving Cuba; also, because of the life and activity flowing around that magnificent building. Later, it would be productive and interesting to bring and show my work in New York, because I know there is connection and good communication between that city and Belgrade.
Ivan: Ja sam konstantno u stvaralačkom procesu koji podseća na kružni tok, a što se tiče prezentacije svojih radova, težim ka izvođenju skulpturalnih kompozicija u otvorenim prostorima.
Tema novembarskog izdanja RYL magazina nosi naziv „Perspective changes everything“. Kako vi vidite svoju perspektivu i šta ona menja?/The theme of the November edition of RYL magazine is entitled „Perspective changes everything“. How do you see your perspective and what does it change?
From a personal point of view, I see perspective as something that can shape and modify the meaning we give to circumstances or events. It is a useful tool. Not everything that happens is exactly how I want it or expect it to be. However, when I decide to change perspective, I find other possibilities. So I accept reality, and then I look for the best angle to make the most of it with a positive attitude.
