PIŠE: ALMA SOFTIĆ
Perspektiva je u suštini pogled ili način posmatranja ljudi i stvari oko nas.
Ja sam tek poslije pedeset godina života uspjela osvijestiti i sagledati različite perspektive Žene — mitskog bića sa više funkcija od švicarskog nožića. Ta ista žena još juče je ustala, zoru prevarila, kafu skuhala, djecu i muža nahranila, potom mačku, psa, ribe i, naravno, svoje vlastito emocionalno stanje koje je “malo” na dijeti.
Ženu će u korporativnom svijetu nazvati “liderkom”, kod kuće “mamom”, na mrežama “godess”. A kada ona pogleda vijesti, zapita se gdje je nestala. Jer — perspektiva mijenja sve. Iz muške perspektive: ”Komplikovana si.” Žena je velika enigma sa lozinkom koju su zaboravili negdje zapisati. A naši muškarci čvrsto vjeruju da tu mora biti neko uputstvo za upotrebu. Koje zapravo ne postoji ili možda postoji, ali je promjenjive prirode i podložno je izmjenama na cirka šest sati u skladu sa hormonima, fazama mjeseca — na primjer, ako je retrogradni i ne pokušavaj. Dijalog između njega i nje će izgledati ovako: Ona: ”Ništa nije u redu!” On: ”U redu.” On: ”Šta ti je?” Ona: “Nije mi ništa!” A u tom “ništa” bar je četrnaest slojeva psihološke drame, razočarenja i latentne ljutnje. On je čuo samo obično ništa. Jer on nije vidovit. I tu počinje i završava. Iz muške perspektive, osim što je ne razumije, ali i dalje mu je seksualno privlačna ili možda i nije, žena je muškarcu neka čarobna vila koja zna i gdje su izgubljene čarape, i kako umiriti neutješno dijete, i kako od “ničega” napraviti “nešto”. Gospođa svemoguća. A ona, duša slatka, samo je želila da se on sjeti godišnjice.
Iz majčine perspektive, jer i ona je samo žena, kći je veliki projekat u izgradnji. Majke naše najdraže, poučene generacijama majki prije njih će nas mlijekom kojim su nas podojile zakleti da učimo, dobijemo diplome, da ne ovisimo ni o kome, da budemo svoje. A onda čim se diploma proslavi, ide ono blago zabrinuto pitanje: ”A gdje ti je momak? Kad će unuci?” Pa uzdah i zabrinuta konstatacija: ”Nećeš valjda umrijeti sama sa mačkama “ganjajući” karijere.” Iz majčine perspektive, žena pa makar to bila i njena princeza, nešto je kao Ikein ormar, ako nije dobro sve zavrnuto po uputstvima, negdje će nešto da iskoči. I najčešće to biva muž. Majke nam žele najbolje, ali teško im je shvatiti zašto bi žensko bilo samo sebi dovoljno. Da li su emocionalno disfunkcionalne ili znaju i same otvoriti teglu ili zamijeniti sijalicu? A majke i dalje vjeruju da je najbolji muškarac (muž) onaj koji te ne tuče i ne vara. I šta ti tu sada imaš da izvoljevaš?
Ako bi ženu pogledali iz korporativne perspektive, ta ista gorepomenuta “žena”, što je po majčinim uputama došla do diplome, sada se savršeno uklopila kao ”diversity asset” u još savršenije uravnoteżen tim dvadesetak muškaraca i jedna žena. Nešto kao ukrasna biljka po sistemu — dekorativna, ali ne pretjerano korisna i ne očekuj da preživi dugo. Ako bi se kojim slučajem u kolektivu našle dvije, tri ili više žena, onda ide konstatacija da je to ženski kolektiv koji pršti od disbalansiranih hormona. A ako bi žena slučajno postala šefica, tada već ide šapat po hodnicima i ćoškovima: ”Pa i nije toliko sposobna. Šta li je morala uraditi da dođe do te pozicije?” A ako je zaista sposobna, onda je hladna kuja koja ne mari za porodicu, nemajka. Ako je dobra i požrtvovana majka, žena, kraljica, onda nema fokusa. Ako je odlučna, onda je agresivna. Ako je tiha, onda joj nedostaju liderske vještine. I da zaključimo: iz korporativne perspektive, žena u firmi mora biti stručna kao Google, dostupna kao Wi-Fi ili kao PDF dokument. I pri tome nevidljiva kao porezni inspektor.
Iz sveprisutne medijske perspektive, žena mora biti kao reklama za šampon u oluji ili kao reklama za deterdžent u kojoj ona sa širokim bijelim osmijehom riba podove toplog doma. Na televiziji naša superžena se budi već našminkana, trči bar 10 kilometara, meditira, vodi svoje troje supertalentovane djece u školu i na bar pet vannastavnih aktivnosti. Ona ima savršen brak, redovan seks, uspješnu karijeru, blistavo čistu kuću i jede svoju superzdravu salatu od rukole, avokada i čudesnih čia sjemenki. A kada sa vratimo u stvarnost, njena salata ima druga tri sastojka: Netflix, veliku kesu čipsa i tugu. Mediji prikazuju ženu pokrivenu stalnom photoshop magijom ili filterima — bez bora, bez stvarnih problema, sa širokim blistavo bijelim osmijehom, mirnu dok joj dijete vrišti i baca tantrume, muž opet traži ključeve, a čorba joj kipi. A ona totalno cool, jer je Bože — žena. I kao što neka reklama kaže: ”Žena si, ti to možeš.”
I meni najdraža — žena iz ženske perspektive. Ako si žena, znat ćeš pravu istinu. Nismo superjunakinje iako gotovo uvijek tako izgledamo. Iz naše ženske perspektive, život žene je kombinacija multitaskinga, unutarnjih monologa, hormonalnih disbalansa, PMS-a, velikih društvenih očekivanja i borbe da zadržimo vlastiti identitet usred te velike buke. Žena zna da zaista nije bitno biti “savršen primjerak svoje vrste”. Ona zna da je sasvim u redu biti “dovoljno dobra”. Ona još uvijek uči da su neuredne kuće znak da tu postoji život, a ne da se snima neki katalog. Teškom mukom uči reći “ne” bez grižnje savjesti, postaviti jasne granice i da nije slabost zatražiti pomoć. Žena ne želi više da ispunjava tuđa očekivanja, ne želi perfekcionizam. Hvala Bogu, Ona polako spoznaje da je na kraju dana najvažnija njena vlastita perspektiva. Ne tuđa, nego vlastita.
I na kraju, kako kaže stara poslovica: ”Perspektiva mijenja sve.” A ja bih dodala: ”Posebno kad ženu pitaš ko je dok nosi kese sa pijace, tašnu, uplakano dijete, osjećaje iz 1001 noći i bar dvije neplaćene rate. Ako je pitaš ko je, reći će kratko: ”Žena.” Da vam prevedem: domaćica, kuharica, bankar, terapeut, ljubavnica, majka, prijateljica i na sve to riznica mnogih nesavršenih, ali snažnih pogleda na svijet.
