INTERVJU PRIPREDILA: MIA MEDAKOVIĆ
FOTOGRAFIJE: PONTA LOPUD JAZZ FESTIVAL
THANA ALEXA, AMERIČKO-HRVATSKA DŽEZ PEVAČICA, KOMPOZITORKA I ARANŽERKA HRVATSKOG POREKLA. RODILA SE U NJUJORKU. DETINJSTVO JE PROVELA U KONEKTIKATU. VEĆ SA ČETIRI GODINE SVIRALA JE VIOLINU. KAO DETE JE MAŠTALA DA BUDE VIOLINISTKINJA. PRED KRAJ OSNOVNE ŠKOLE PRESELILA SE SA RODITELJIMA U HRVATSKU, U ZAGREB, GDE JE I ODRASTALA. U POČETKU JE BILO TEŠKO JER NIJE DOBRO GOVORILA HRVATSKI JEZIK I OSEĆALA JE NOSTALGIJU ZA AMERIKOM. TEŠILA SE PISANJEM PESAMA NA ENGLESKOM. DOK JE BILA U HRVATSKOJ, KOD MIRELE BRNETIĆ JE UPISALA ROK AKADEMIJU, A KOD PROF. INES REIGER U BEČU POHAĐALA JE ČASOVE DŽEZ PEVANJA.
PRVI NASTUP U JAVNOSTI NIJE IMALA U SAD-U NEGO U DOMOVINI SVOJIH RODITELJA, U DUBROVNIKU. IMALA JE TADA 13 GODINA, A NASTUPILA JE U KAFIĆU TRUBADUR NA NAGOVOR VLASNIKA MARKA BREŠKOVIĆA, JEDNOG OD OSNIVAČA LEGENDARNIH DUBROVAČKIH TRUBADURA.
THANA ALEXA JE ORGANIZATORKA I UMETNIČKA DIREKTORKA PONTA LOPUD JAZZ FESTIVALA KOJI SE OVO GODINE USPEŠNO ODRŽAO DRUGI PUT ZAREDOM.
Kada si shvatila da je muzika za tebe život, a džez kosmos tvoga bića?
Moja glazbena priča je počela sa tri godine na dečjem rođendanu na kojem sam nestala usred slavlja. Nakon duge potrage, moja mama me pronašla u podrumu. Sjedila sam za klavijaturom i pokušavala svirati dječje pjesmice koje sam negdje čula i zapamtila. Mama je zaključila da je to nekakav znak, pa je odmah kontaktirala dekana mjesnog konzervatorija da vidi da li bi me mogla upisati na satove klavira. Kad smo stigli na naš sastanak s dekanom konzervatorija, rekla sam svojoj mami da zapravo želim svirati violinu umjesto klavira. Rekli su mi da bi morala čekati godinu dana dok nisam bila dovoljno velika da sviram violinu upola veličine. Ovoga se naravno ne sjećam, ali mama mi kaže da sam joj skoro točno godinu dana poslije toga rekla da sam spremna svirati! Ozbiljno sam učila i svirala punih 13 godina, prije nego što sam se počela fokusirati na pjevanje, ali još i dan-danas sviram.
Kada sam se preselila iz New Yorka u Zagreb sa 13 godina, doživjela sam ogroman kulturni šok. Hrvatska mi je bila poznata, ali samo za ferije, s obitelji sam je dotad posjećivala samo tijekom ljeta. Nisam ni jezik dobro govorila jer smo doma oduvijek pričali na engleskom, tako da je taj cijeli period bio dosta izazovan za mene kao tinejdžericu. Iako je bilo teško, znam da je to iskustvo potpuno promijenilo moj život nabolje. Zahvaljujući svim svojim životnim iskustvima sam postala otvorenija i svjesnija osoba. U to vrijeme sam uglavnom slušala blues i soul. Ta glazba je duboko dirnula moju dušu i obnovila vezu s engleskim jezikom koji mi je nedostajao dok sam učila hrvatski.
Tek sam na koledžu prvi put slušala instrumentalni jazz i saznala za mogućnost da sam kao pjevačica mogla koristiti svoj glas ne samo kao lirski već i kao eksperimentalni instrument. To je otvorilo puno mogućnosti za mene i moju glazbenu budućnost.
Svi ljudi iz iste profesije su slični. Kako bi opisala džezere?
Ne bih rekla da su svi ljudi slični iz iste profesije, pogotovo jazz glazbenici. Jazz je vrlo širok kišobran koji pokriva stjecište više žanrova, pa perspektive mogu biti dosta različite. Ali to je također ono što mi je predivno kod jazza. On nam daje slobodu da mislimo, osjećamo i izražavamo se na otvoren način. Jedna stvar koja je obično zajednička jazz glazbenicima je njihova sposobnost improvizacije – ne samo u glazbi, nego u životu. To pomaže u ljudskoj interakciji na svim razinama.
Američko-hrvatska si džez pevačica. Kakav je osećaj pevati na engleskom, a kakav na hrvatskom jeziku?
Engleski je moj materinji jezik i to je jezik na kojem se osjećam najudobnije. Elokventnija sam i poetičnija kada pjevam i govorim na engleskom. Ali hrvatski jezik je dio mene, a uz taj predivan jezik vežem glazbu iz našeg dijela svijeta. Kad pjevam na hrvatskom, osjećam se bliže svojim korijenima i kao da pristupam dijelu sebe koji samo određeni dio svijeta može razumjeti. Zato sam odlučila pomiješati hrvatski i engleski u istoj pjesmi na svom albumu „ONA”. Htijela sam izraziti dva snažna glasa (i jezika) koji žive u meni i vode me kroz ovaj život.
Druga godina Ponta Lopud Jazz Festivala je za nama. Kakav je osećaj posle svega?
Po zanimanju sam skladateljica i tekstopisac, što znači da sam obično dobra s riječima, ali moram priznat da mi je teško pronaći točne riječi na BILO KOJEM jeziku da izrazim koliko se osjećam uzdignuto, energično i puno ljubavi nakon završetka 2. Ponta Lopud Jazz Festivala. Nisam bila sigurna je li naša prva uspješna godina bila slučajnost ili početnička sreća, ali nakon ove druge godine mislim da smo učvrstili činjenicu da smo stvorili nešto vrlo posebno. Doživjeti festival ove godine je za mene bilo vrlo dirljivo, duhovno i nadahnjujuće iskustvo. Jedva čekam iduću godinu!
Ove godine, masterclass je držao Kenny Werner. Otvorio je neke nove kanale do ljudske duše kroz džez.
Poznajem Kennyja Wernera više od 14 godina i tijekom tih godina sam naučila koliko je duhovan, dubok i dirljiv kao osoba, glazbenik i učitelj. On ima način ponovnog povezivanja ljudi sa samima sobom, što im omogućuje da se ponovno povežu sa svojom umjetnošću, otpuste ego i pokazuje umjetnicima kako da dopuste da glazba bude naš vodič. Kenny utjelovljuje upravo ono što je moj san uvijek bio za Ponta Lopud Jazz Master In Residence… duhovni vodič kroz glazbu, koji nam pomaže da se izdignemo iznad buke i ometanja svijeta i ponovno se povežemo sami sa sobom.
Šta vidiš kao prednost džez festivala koji se održava na skrivenom dragulju ostrva Lopud?
Ljepota Lopuda je to što je mali otok, nema automobila, a kad ljudi dođu osjećaju se kao da se konačno mogu opustiti. Opuštanje omogućuje smanjenje razine stresa, što stvara prostor za otvaranje kreativnih i energetskih kanala u tijelu i umu. Kao samostalna umjetnica, svjesna sam neprocjenjive vrijednosti vremena i prostora potrebnog za procesiranje životnih iskustava i potpuno uranjanje u trenutak, što potiče kreativnost. Također sam svjesna i toga koliko se takve prilike rijetko nude. Polazište Ponta Lopud Jazz Fes
tivala temelji se upravo na tome – pružiti umjetnicima, koji se nalaze na različitim stupnjevima karijere, mogućnost stjecanja takvih iskustava. Osjećaj zajedništva i nadahnuća koji se stvara u tri kratka dana na tom otoku tijekom jazz festivala je drugačiji od svega što sam ikada doživjela. I svaki glazbenik, na svim razinama karijere, koji dođe na Lopud osjeća tu istu energiju.
Kako biraš umetnike koji će se pojaviti na sceni na trećem Ponta Lopud Jazz Festivalu koji se najavljuje za kraj avgusta 2025. godine?
Iako još ne mogu službeno objaviti imena, mogu ti reći da sam već za iduću godinu isplanirala uzbudljiv koncertni program. Svaki bend će predstavit jedinstveni i drugačiji dio jazz žanra, a naš(a) jazz master u rezidenciji će donijet potpuno drugačiju perspektivu od dva prekrasna majstora koja smo imali do sada.
Koja je tajna tvoga uspeha?
Uvijek slušam svoj unutarnji glas. Taj unutarnji glas mi uvijek govori istinu, i iako nije uvijek najlakši put za slijediti tu istinu, on me vodi da živim i stvaram s integritetom, strašću, dobrom radnom etikom i ustrajnošću.
Gde vidiš sebe za pet godina?
Voljela bih izdati nekoliko novih albuma, imati više turneja kao solo umjetnica, još pet uspiješnih godina Ponta Lopud Jazz Festivala i voljela bih postati majka.
Tema oktobarskog izdanja RYL magazina nosi naziv „Sloboda“. Šta je za tebe sloboda i kako je najlepše izražavaš u džezu?
Jazz je sloboda. U improvizaciji možemo otkriti nepoznato i istražiti sirove ideje koje imamo u glavi. Zaista možemo biti „in the moment“.
