PIŠE: BRANKA LISICA
FOTOGRAFIJE: IZ PRIVATNE ARHIVE
Ne sjećam se što se je nosilo te sezone 2008/2009, što je bilo „in“, a što „out“. Ja sam nosila čizme sa željeznim vrhom, iračke pustinjske oluje i značku broj 81329, vlasništvo vlade SAD-a.
81329 bilo je moje ime i prezime, moje godine, moja nacionalnost, vjeroispovijest, zemlja iz koje dolazim i još ponešto. Njime sam se morala identificirati u svakoj prilici i svakoj situaciji, u svako doba dana ili noći. 81329 previše sam puta ponovila da bih ga tako lako zaboravila. Pored mog broja, stajalo je još ispisano velikim slovima NON-NEGOTIABLE, a odnosilo se na plaću.
Iraq je lijepa zemlja, odnosno oni djelići grada Bagdada i grada An-Nasiriyah na granici sa Kuwaitom, koje sam krišom uspjela uloviti kroz zatamnjene prozore autobusa ili nekog oklopno-transportnog vozila. Fantastičan spoj žutog pijeska, zelenih palmi i još zelenijih vinograda. Meni boje mirišu. To su slike koje imam u memoriji. Fotografija nemam, jer foto-aparat nisam smjela imati, kao niti bilo koji od uređaja na koji bih eventualno mogla spremiti bilo kakav od podataka, počevši od najobičnijeg USB-a, pa nadalje.
Pišući ovaj tekst, htjela sam se prisjetiti kroz emailove kako je sve to zapravo izgledalo, ali sjetih se da sam i ono malo emailova koje sam poslala kući slala sa službenog laptopa. A oni su izbrisani. Izbrisan je i broj 81329. Pomislih: Ubacit ću šaku slova na zadani format, a ti draga Anima Mundi složi od njih što ti srce raduje.
Iračani nisu topli ljudi. Srela sam ih svega nekoliko. Nemaju tople oči, ni topli pogled. Osmjehu ni traga. Ipak, ne mogu reći da to nisu dobri ljudi. Na koncu, od njih sam dobila ružu. Od gospodina kojem se ne sjećam imena, ali mislim da neću pogriješiti ako ga nazovem Ahmad. Ako se nije tako zvao, bilo mu je to ili srednje ime, ili ime oca, ili djeda. Pitao me u prolazu: “Mogu li za Vas nešto učiniti?“ Prošaputala sam okružena hordom Amera:“Možete li mi nabaviti ružu, znate pravu ružu, onu koja bi rasla?! Hvala Vam! Pozdravite svoju suprugu od mene!“ Darovi su darovi. Mjesto da sumnjaš kako su svi bombaši samoubojice, zatvori oči i zahvali. Pa, ako si i jedina izvan te kutije krivo nazvanom „demokracija“. Nakon par dana, zaista sam ju i dobila. Lončanicu sa crvenom ružom i nekoliko pupoljaka. Nikada ga više nisam srela i ne znam kako je to izveo obzirom na sva američka pravila u kojem je predznak uvijek bio jedno veliko „NE“. Za mene je ta ruža bila dragocjenija od bilo kakvog novca, zlata, dijamanta ili ne znam čega. Bila je to jedina lijepa stvar u koju sam mogla gledati među kilometrima žice, pijeska i besmisleno visokih betonskih zidova.
Nije ovo priča o Iraku u kojem su granate vječno padale, a ljudi se nisu vraćali kućama. Ovo je priča o iračkoj pustinjskoj ruži, broju 81329 i američkoj „demokraciji“. Jer jedina joj je svrha tamo u dalekom Iraku bila zgaditi vrijeme i prestrašiti srca. To je Svemir drugih pravila. Branila sam se od nje njoj nepoznatim oružjem. Oče nas, koji jesi na nebesima… Zdravo Marijo, milosti puna… Svaku noć, uporno, 55 puta ako je trebalo. To je bilo jedino što mi nisu mogli oduzeti i zapakirati u kutiju „demokracije“.
Radili smo 12 sati dnevno 7 dana u tjednu. Dan bi započinjali kratkim sastancima i potpisima da smo upoznati sa novim pravila. Ostalih 11 i pol sati provodila sam šaljući izvješća o provedbi tih istih nakaradnih pravila i nekoliko smislenih izvješća u kojima je čovjek i mogao naučiti nešto. Svakih sat vremena po jedno izvješće. Tako bi ga i završavali, jer su se pravila mijenjala gotovo svakih nekoliko sati. Svaki dan. Mislim da je broj 81329 bio znakovit broj. Toliko sam valjda potpisa u godinu dana stavila na njihove standardne operativne postupke koji su uključivali od broja koraka koji u danu možeš napraviti, preko toga kako se jede topla juha, kako se peru ruke, kako se koristi WC, kolike dužine ti moraju biti rukavi na majci, a da se prilikom podizanja ruke ne bi vidio goli pazuh, koliko vode moraš popiti, kako hodati po blatnjavoj površini (u slučaju da padne kiša), kako koristiti filter aparat za kuhanje kave i još bezbroj, bezbroj, bezbroj drugih postupaka, koji je kompaniji značio obrambeni štit od bilo kakvih mogućih tužbi, a meni vrijeđanje osobne inteligencije.
Doslovno na svakom koraku pisalo je „Ovo je vlasništvo vlade Sjedinjenih Američkih Država i svako postupanje koje se kosi sa odredbama zakona bla, bla, bla… imat će za posljedicu bla, bla, bla…“. Posljedica je bilo bezbroj, a u konačnici uvijek jedna – otkaz. I ja kao broj 81329 tih godinu dana bila sam vlasništvo vlade SAD-a.
Pustinjske oluje bile su svakodnevna pojava. Nekad slabije, prolazne, nekad vrlo silovite i jake. Masku na nos i usta i tjeraj dalje. Mora se ispuniti norma od 12 sati beskompromisnih i jednako toliko nakaradnih pravila.
Bila sam jedina žena u odjelu među 20-ak muškaraca. Vozači kamiona. Najčešće polupismeni u svakom smislu te riječi 21. stoljeća. Njima sam bila egzotična, jer nikad prije nisu čuli za Kroejšu. Oni zaslužuju posebnu priču. Ne zbog svojih nedostataka, već zbog dobrote i pažnje kojom su me obasipali. Ali oni nisu ni tražili biti dijelom ove priče koja će se naći u bespućima internetskim, a mnogi od njih su još uvijek jedan od brojeva na nekom od terena. Brojevi njima. Nikad meni.
Iračka ruža jedne je noći usahnula. Sa njom i broj 81329. Vraćam se kući! Možda nikad radosnija, jer upoznala sam „demokraciju“ o kojoj sam toliko čitala. Možda sam i spoznala da smo samo koža punjena mesom i žilama. To je sve što smo. Tijelo s rokom, ako smo bez duše, a moja duša nikad neće biti broj 81329. Obaveza je biti čovjekom, nikako brojem!
