ŽIVOT IZAZOVOM IZAZVAN

PIŠE: PROF. DR. SC. SLOBODAN MIZDRAK

Sjetim se tako, pone­kad, magarca koji vuče kola i bulji u mrkvu. Tešku zapregu vuče dok mu vozač na štapu maše mrkvom ispred nosa. Zna magarac što je mrkva, taj slatki korijen. Taj miris i okuso, predivni osjećaj utaživanja gladi. Zna i vozač da je maga­rac tvrdoglav. Šiba i batina ne pomažu kretanju kolá. Vozač magarcu daje IZAZOV, pokre­tačku snagu.

Sigurno ima magaraca koji znaju da teško rade i da će doista i dobiti tu mrkvu koju ganjaju. Skoro svjesno su slu­ge koje čekaju čaroban zalogaj nakon velikog truda. S druge strane, pravi kočijaš zna da magarca treba i nagraditi. Ne često, da se ne usili, onako, tek toliko da mago ne zaboravi tu slasnu biljku. S nekoliko mrkvi i puno sijena zapregom kroz cijeli svijet. Samo moraš imati magarca koji misli da je pame­tan. Nema greške, sistem je uhodan. Magarac koji pojede mrkvu isti trenutak je spreman njušiti i tražiti drugu. I tako u krug.

Pekao sam se na sahar­skoj vrućini, na +50˚C, tražeći i nalazeći piramide. Ledio sam se u tunguskoj ravnici na -50˚C, tražeći i nalazeći radioaktivni izotop cezija, dokaz o eksplo­ziji nepoznatog tijela stoljeće unatrag. Novinari su mi dušu vadili pitanjima dok sam istra­živao pojave duhova u elek­tromagnetnom spektru. Neću spomenuti da sam se noću par puta ukočio od straha, iako ne vjerujem u duhove. Istraživao sam stare civilizacije na Medi­teranu u podmorju. Skoro sam se zaljubio u francusku doktori­cu koja me oživljavala tehnikom usta na usta.

Stvarno znam što je to izazov. Živio sam to. Bio sam izazov. Ma, i sada sam. Jedva čekam ekspediciju za Peru, Ma­chu Pichu i Uskršnje otoke.

Moja prva želja/izazov koje se sjećam bila je hrana. Ona slatka i fina, gore opisana. Kako sam odrastao u siromaš­tvu, sa šest godina sam ispunio i osvojio prvi izazov. Ušao sam u dućan i uzeo paketić čokoladica „Mars“. Uredno neopažen, iza­šao. U baraci u kojoj sam živio bilo je 12 duša. Samo je stric, či­kanja sam ga zvao, bio tu. Pitao me zašto sam ukrao čokolade. Ne sjećam se odgovora. Ljuba­zno ih je odmotao i ponudio me. Prvu sam slatko pojeo. Druga je bila tako-tako. Treća je bila puno. Nakon četvrte sam po­vraćao. Dan-danas, ako se sa­gnem po novčić na cesti, nešto mi stisne stomak. Čikanja me usmjerio i od tada ne mogu biti političar. Naravoučenije, poneki izazov može biti i gorak. Poslije ih pametnije biraš.

Idući izazov mi je bio Zna­nje. Gutao sam knjige, jezike, matematiku, fiziku. Kad jednom savladaš teoriju, praksa posta­je imperativ. Nagrade dolaze same po sebi. U svim oblicima. Izazovi se množe, multiplicaraju velikom brzinom. Čak postaneš pohlepan. Ružno reći, ali svaka pobjeda traži još, još, još. Ble­savo, ali takav je program, kojeg sam dobio i usavršio po vojnim školama bivše zemlje.

Naravno da ne smijem preskočiti izazov razumijeva­nja žená. Uvjeren sam da sva­ki pravi muškarac, nakon puno pokušaja razumijevanja, jedno­stavno odustane. Izazov posto­ji, lagano maglenast, neuhvat­ljiv i samo djelomično razumljiv. Empirijski naučen, jednostavno preskačem taj izazov. Možda sam lud, ali nisam glup.

S godinama dolazi i mu­drost. Ako smijem zaključiti, to je samo zbroj grešaka, pobjeda i (ne)ispunjenih izazova. Shvatiš da ne možeš rješavati više iza­zova istovremeno. Čak se pitaš: Čemu? Danas mi je ostao samo jedan. Prenijeti znanje i isku­stvo mladima. Ne moraju imati istu mrkvu kao ja, pa ih učim da budu posebni. Individualci. Inte­ligencija društva.

Za vrijeme predavanja, obavezno pratim oči studena­ta. Najbolja duševna hrana mi je kad vidim kako, jedan po je­dan, zaiskre. Samo mrvicu ra­šire kapke, skoro zasvijetle od sreće, i znam da sam predao znanje. Predao sam sebe. Tim mladim ljudima koje čekaju nji­hovi izazovi, maštanja, ciljevi. Koje trebaju ispuniti. Uz malo želje, puno rada i magareće vo­lje, sve izazove mogu dokučiti i prevazići. Često im napomenem da se čuvaju onog idućeg, jer is­punjenjem jednog izazova auto­matikom tražimo drugi.

Nisam vjernik, samo spo­radično mi dođe misao da netko odozgo maše mrkvom ispred mog nosa. Možda svima nama, onako, iz zezanja, tek da imamo IZAZOV. Nešto što nas pokre­će između dvije faze – rođenja i smrti.

P.S.
Svaka sličnost između mene i magarca je namjerna. Ničim IZAZVAN sam povukao paralelu.