PIŠE: PROF. DR. SC. SLOBODAN MIZDRAK
Sjetim se tako, ponekad, magarca koji vuče kola i bulji u mrkvu. Tešku zapregu vuče dok mu vozač na štapu maše mrkvom ispred nosa. Zna magarac što je mrkva, taj slatki korijen. Taj miris i okuso, predivni osjećaj utaživanja gladi. Zna i vozač da je magarac tvrdoglav. Šiba i batina ne pomažu kretanju kolá. Vozač magarcu daje IZAZOV, pokretačku snagu.
Sigurno ima magaraca koji znaju da teško rade i da će doista i dobiti tu mrkvu koju ganjaju. Skoro svjesno su sluge koje čekaju čaroban zalogaj nakon velikog truda. S druge strane, pravi kočijaš zna da magarca treba i nagraditi. Ne često, da se ne usili, onako, tek toliko da mago ne zaboravi tu slasnu biljku. S nekoliko mrkvi i puno sijena zapregom kroz cijeli svijet. Samo moraš imati magarca koji misli da je pametan. Nema greške, sistem je uhodan. Magarac koji pojede mrkvu isti trenutak je spreman njušiti i tražiti drugu. I tako u krug.
Pekao sam se na saharskoj vrućini, na +50˚C, tražeći i nalazeći piramide. Ledio sam se u tunguskoj ravnici na -50˚C, tražeći i nalazeći radioaktivni izotop cezija, dokaz o eksploziji nepoznatog tijela stoljeće unatrag. Novinari su mi dušu vadili pitanjima dok sam istraživao pojave duhova u elektromagnetnom spektru. Neću spomenuti da sam se noću par puta ukočio od straha, iako ne vjerujem u duhove. Istraživao sam stare civilizacije na Mediteranu u podmorju. Skoro sam se zaljubio u francusku doktoricu koja me oživljavala tehnikom usta na usta.
Stvarno znam što je to izazov. Živio sam to. Bio sam izazov. Ma, i sada sam. Jedva čekam ekspediciju za Peru, Machu Pichu i Uskršnje otoke.
Moja prva želja/izazov koje se sjećam bila je hrana. Ona slatka i fina, gore opisana. Kako sam odrastao u siromaštvu, sa šest godina sam ispunio i osvojio prvi izazov. Ušao sam u dućan i uzeo paketić čokoladica „Mars“. Uredno neopažen, izašao. U baraci u kojoj sam živio bilo je 12 duša. Samo je stric, čikanja sam ga zvao, bio tu. Pitao me zašto sam ukrao čokolade. Ne sjećam se odgovora. Ljubazno ih je odmotao i ponudio me. Prvu sam slatko pojeo. Druga je bila tako-tako. Treća je bila puno. Nakon četvrte sam povraćao. Dan-danas, ako se sagnem po novčić na cesti, nešto mi stisne stomak. Čikanja me usmjerio i od tada ne mogu biti političar. Naravoučenije, poneki izazov može biti i gorak. Poslije ih pametnije biraš.
Idući izazov mi je bio Znanje. Gutao sam knjige, jezike, matematiku, fiziku. Kad jednom savladaš teoriju, praksa postaje imperativ. Nagrade dolaze same po sebi. U svim oblicima. Izazovi se množe, multiplicaraju velikom brzinom. Čak postaneš pohlepan. Ružno reći, ali svaka pobjeda traži još, još, još. Blesavo, ali takav je program, kojeg sam dobio i usavršio po vojnim školama bivše zemlje.
Naravno da ne smijem preskočiti izazov razumijevanja žená. Uvjeren sam da svaki pravi muškarac, nakon puno pokušaja razumijevanja, jednostavno odustane. Izazov postoji, lagano maglenast, neuhvatljiv i samo djelomično razumljiv. Empirijski naučen, jednostavno preskačem taj izazov. Možda sam lud, ali nisam glup.
S godinama dolazi i mudrost. Ako smijem zaključiti, to je samo zbroj grešaka, pobjeda i (ne)ispunjenih izazova. Shvatiš da ne možeš rješavati više izazova istovremeno. Čak se pitaš: Čemu? Danas mi je ostao samo jedan. Prenijeti znanje i iskustvo mladima. Ne moraju imati istu mrkvu kao ja, pa ih učim da budu posebni. Individualci. Inteligencija društva.
Za vrijeme predavanja, obavezno pratim oči studenata. Najbolja duševna hrana mi je kad vidim kako, jedan po jedan, zaiskre. Samo mrvicu rašire kapke, skoro zasvijetle od sreće, i znam da sam predao znanje. Predao sam sebe. Tim mladim ljudima koje čekaju njihovi izazovi, maštanja, ciljevi. Koje trebaju ispuniti. Uz malo želje, puno rada i magareće volje, sve izazove mogu dokučiti i prevazići. Često im napomenem da se čuvaju onog idućeg, jer ispunjenjem jednog izazova automatikom tražimo drugi.
Nisam vjernik, samo sporadično mi dođe misao da netko odozgo maše mrkvom ispred mog nosa. Možda svima nama, onako, iz zezanja, tek da imamo IZAZOV. Nešto što nas pokreće između dvije faze – rođenja i smrti.
P.S.
Svaka sličnost između mene i magarca je namjerna. Ničim IZAZVAN sam povukao paralelu.
