PIŠE: KRUME IVANOVSKI, FOTOGRAF
Neki dan mi je sasvim slučajno iskočila pjesma Beowulfa — Today is a gift. Onako, jedan od onih trenutaka kad algoritam pogodi u sridu, pa ti predloži nešto što ti baš tada treba, kao da te poznaje bolje nego ti sam sebe. I onda stih koji te presječe:
„Yesterday is history, tomorrow is a mystery, today is a gift — that is why it is called the present.”
Zvuči jednostavno, ali istina je da većina nas taj stih čuje, klimne glavom i nastavi juriti dalje. Meni je, tog dana, zastao u prsima kao hladna istina. Možda zato što sam ga čuo u razdoblju kad mi se sve činilo ubrzano — treninzi, posao, planovi, obaveze, osjećaj da stalno nešto lovim, a da mi život prolazi negdje sa strane.
I baš tada, taj stih me podsjetio na nešto što, paradoksalno, najbolje razumije jedan pas. Moj Al Pacino.
Al Pacino živi (sa)DA s nevjerojatnom lakoćom. I ne kažem to romantično nego doslovno. On nema koncept jučer niti koncept sutra. On ima sad.
Sad je vrijeme za šetnju.
Sad je vrijeme za mirisanje svakog lista.
Sad je vrijeme da se veseliš jer sam samo ušao u stan.
Sad je vrijeme za igru, čak i ako to tebi nije palo na pamet.
Sad je vrijeme za život.
Ali ono što mene najviše pogađa — i to sve češće kako on raste — jest činjenica da psi žive kratko. Prekratko. Njihov život traje kao jedna poglavlja, dok naši idu u više tomova.
Oni ostare dok mi još mislimo da imamo fore.
I zato je Al Pacino za mene postao podsjetnik koji ne možeš ignorirati. Onaj tihi, jednostavni memento da je sve prolazno. Da se ni jedan dan ne ponavlja. Da ne postoji garancija da ćemo stići sve što smo planirali.
Kada vidim koliko brzo prolaze mjeseci njegovog života, kako se svaki dan nešto malo promijeni — pogled, bijela točka na vratu, navika — shvatim koliko mi ljudi zapravo živimo u iluziji da imamo vremena.
Psi nemaju tu iluziju. Oni žive odmah.
Kad trčimo ili šetamo zajedno, on me često podsjeti na ono što zaboravim u svakodnevnom kaosu: da sam živ, da dišem, da se krećem, da postojim u ovom trenutku.
Mi ljudi često bježimo u planove, kilometraže, ciljeve, brojke, satove, ritmove…
Al Pacino? On trči jer se trči.
Veseli se jer je lijepo.
Zastane jer mu je zanimljivo.
Pogleda prema meni kao da kaže: „Čovječe, vidi malo ovo, opusti se, prekrasno je, uživaj!“
Njegov ritam nije moj, ali njegov pogled jest.
Uči me da ništa ne traje, pa ni ovaj izlazak na Sljeme, ni ovaj trail, ni ovaj dan.
Da su trenuci vrijedniji od rezultata.
Da je osjećaj važniji od tempa.
Da je radost važnija od cilja.
I tu se, kao nekakvom čudnom sudbinom, spajaju moje dvije velike ljubavi — fotografija i trčanje.
Možda najviše razumijem „sada“ baš kroz fotografiju.
Jer fotograf zna jednu stvar bolje od drugih: trenutak traje samo jednom.
Možeš imati najbolju opremu na svijetu, ali ako propustiš trenutak, nema povratka.
Koliko puta sam, kao fotograf utrka, gledao ljude koji daju sve od sebe, žive taj jedan jedini trenutak, a onda — gotovo. Kadar je zauvijek prošao. Ne možeš ga rekreirati. Ne možeš ga ponoviti. Sve što ostane je ono što si uhvatio dok je trajalo.
I tako je i u životu.
Možeš planirati, željeti, nagađati, pripremati se, a onda stvarni, stvarni život prođe pored tebe dok si negdje u mislima, glavom u budućnosti koja još ne postoji.
Psi nas toga oslobađaju.
Oni nas vraćaju u fokus.
Na dah.
Na zvuk.
Na trenutak.
Kad se sjetim da Al Pacino ima životni vijek koji stane u šaku godina, a da će me gledati isto — s istom radošću, s istom ljubavi, s istom odanošću — bez obzira na to koliko sam puta zakomplicirao svoj život, prorijedio vrijeme za sebe ili bio odsutan u glavi, onda me nešto presječe.
Njegova smrtnost me podsjeća na moju.
Ne na način koji plaši nego na način koji budi.
Shvatim da nemam luksuz čekati savršene uvjete. Da nemam vremena odgađati male radosti. Da nemam razloga držati se prošlosti koja ne postoji. I da nemam ništa od življenja u sutra.
Jer sutra je misteriozno — možda predivno, možda teško.
Ali danas je dar.
I to je jedino što je sigurno.
Kako onda živjeti (sa)DA?
Ne treba filozofija. Ne trebaš ni aplikacije, ni podsjetnike, ni planere. Trebaš par jednostavnih stvari koje nas psi uče bez riječi:
- Budi tu gdje jesi.
- Ne gdje misliš da bi trebao biti.
- Voli odmah.
- Ne kasnije, kad budeš manje umoran ili kad prođe stres.
- Primijeti male stvari.
- Sunce kroz krošnje. Miris šume. Zvuk disanja. Pogled psa.
- Vrijeme je ograničeno.
- Tvoje i njegovo. I zato ga čuvaj.
- Ne čekaj.
- Život ne isporučuje nove verzije trenutaka. Samo jednu.
Budućnost će doći, ali život je (sa)DA
Zato danas, kad gledam Al Pacina kako se veseli lišću koje šuška pod njegovim šapama, kako njuška svaki kamen, kako trči s izrazom lica kao da mu pripada cijeli svijet — shvatam da on živi nešto što mi ljudi stalno tražimo, a rijetko uspijemo uhvatiti.
On živi sadašnjost kao da je sve što postoji. I točno tako i jest.
Budućnost će doći — sa svojim izazovima, pobjedama, bolovima i radostima.
Ali život, onaj pravi život koji vrijedi živjeti, događa se samo ovdje.
U ovom dahu. U ovom koraku. U ovom trenutku.
U pogledu psa koji ti daje sve što ima.
Budućnost je (sa)DA.
A mi smo ovdje samo kratko — zato živi prisutno, diši svjesno i voli bez štednje.
