JAZZ JE SLOBODA

INTERVJU PRIPREDILA: MIA MEDAKOVIĆ
FOTOGRAFIJE: PONTA LOPUD JAZZ FESTIVAL

THANA ALEXA, AMERIČKO-HRVATSKA DŽEZ PEVAČICA, KOMPOZITORKA I ARANŽERKA HRVATSKOG POREKLA. RODILA SE U NJU­JORKU. DETINJSTVO JE PROVELA U KO­NEKTIKATU. VEĆ SA ČETIRI GODINE SVIRA­LA JE VIOLINU. KAO DETE JE MAŠTALA DA BUDE VIOLINISTKINJA. PRED KRAJ OSNOV­NE ŠKOLE PRESELILA SE SA RODITELJIMA U HRVATSKU, U ZAGREB, GDE JE I ODRASTA­LA. U POČETKU JE BILO TEŠKO JER NIJE DO­BRO GOVORILA HRVATSKI JEZIK I OSEĆALA JE NOSTALGIJU ZA AMERIKOM. TEŠILA SE PISANJEM PESAMA NA ENGLESKOM. DOK JE BILA U HRVATSKOJ, KOD MIRELE BRNE­TIĆ JE UPISALA ROK AKADEMIJU, A KOD PROF. INES REIGER U BEČU POHAĐALA JE ČASOVE DŽEZ PEVANJA.

PRVI NASTUP U JAVNOSTI NIJE IMALA U SAD-U NEGO U DOMOVINI SVOJIH RODI­TELJA, U DUBROVNIKU. IMALA JE TADA 13 GODINA, A NASTUPILA JE U KAFIĆU TRUBA­DUR NA NAGOVOR VLASNIKA MARKA BREŠ­KOVIĆA, JEDNOG OD OSNIVAČA LEGENDAR­NIH DUBROVAČKIH TRUBADURA.

THANA ALEXA JE ORGANIZATORKA I UMET­NIČKA DIREKTORKA PONTA LOPUD JAZZ FESTIVALA KOJI SE OVO GODINE USPEŠNO ODRŽAO DRUGI PUT ZAREDOM.

Kada si shvatila da je muzika za tebe život, a džez kosmos tvoga bića?

Moja glazbena priča je počela sa tri godine na dečjem rođendanu na kojem sam nestala us­red slavlja. Nakon duge potrage, moja mama me pronašla u podrumu. Sjedila sam za kl­avijaturom i pokušavala svirati dječje pjesmi­ce koje sam negdje čula i zapamtila. Mama je zaključila da je to nekakav znak, pa je odmah kontaktirala dekana mjesnog konzervatorija da vidi da li bi me mogla upisati na satove klavira. Kad smo stigli na naš sastanak s dekanom kon­zervatorija, rekla sam svojoj mami da zapravo želim svirati violinu umjesto klavira. Rekli su mi da bi morala čekati godinu dana dok nisam bila dovoljno velika da sviram violinu upola veliči­ne. Ovoga se naravno ne sjećam, ali mama mi kaže da sam joj skoro točno godinu dana pos­lije toga rekla da sam spremna svirati! Ozbiljno sam učila i svirala punih 13 godina, prije nego što sam se počela fokusirati na pjevanje, ali još i dan-danas sviram.

Kada sam se preselila iz New Yorka u Zagreb sa 13 godina, doživjela sam ogroman kulturni šok. Hrvatska mi je bila poznata, ali samo za ferije, s obitelji sam je dotad posjećivala samo tijekom ljeta. Nisam ni jezik dobro govorila jer smo doma oduvijek pričali na engleskom, tako da je taj cijeli period bio dosta izazovan za mene kao tinejdžericu. Iako je bilo teško, znam da je to iskustvo potpuno promijenilo moj život nabolje. Zahvaljujući svim svojim životnim iskustvima sam postala otvorenija i svjesni­ja osoba. U to vrijeme sam uglavnom slušala blues i soul. Ta glazba je duboko dirnula moju dušu i obnovila vezu s engleskim jezikom koji mi je nedostajao dok sam učila hrvatski.

Tek sam na koledžu prvi put slušala instrumen­talni jazz i saznala za mogućnost da sam kao pjevačica mogla koristiti svoj glas ne samo kao lirski već i kao eksperimentalni instrument. To je otvorilo puno mogućnosti za mene i moju glazbenu budućnost.

Svi ljudi iz iste profesije su slični. Kako bi opisala džezere?

Ne bih rekla da su svi ljudi slični iz iste profesi­je, pogotovo jazz glazbenici. Jazz je vrlo širok kišobran koji pokriva stjecište više žanrova, pa perspektive mogu biti dosta različite. Ali to je također ono što mi je predivno kod jazza. On nam daje slobodu da mislimo, osjećamo i iz­ražavamo se na otvoren način. Jedna stvar koja je obično zajednička jazz glazbenicima je njihova sposobnost improvizacije – ne samo u glazbi, nego u životu. To pomaže u ljudskoj interakciji na svim razinama.

Američko-hrvatska si džez pevačica. Kakav je osećaj pevati na engleskom, a kakav na hrvatskom jeziku?

Engleski je moj materinji jezik i to je jezik na kojem se osjećam najudobnije. Elokventni­ja sam i poetičnija kada pjevam i govorim na engleskom. Ali hrvatski jezik je dio mene, a uz taj predivan jezik vežem glazbu iz našeg dijela svijeta. Kad pjevam na hrvatskom, osjećam se bliže svojim korijenima i kao da pristupam dijelu sebe koji samo određeni dio svijeta može ra­zumjeti. Zato sam odlučila pomiješati hrvatski i engleski u istoj pjesmi na svom albumu „ONA”. Htijela sam izraziti dva snažna glasa (i jezika) koji žive u meni i vode me kroz ovaj život.

Druga godina Ponta Lopud Jazz Festivala je za nama. Kakav je osećaj posle svega?

Po zanimanju sam skladateljica i tekstopisac, što znači da sam obično dobra s riječima, ali moram priznat da mi je teško pronaći točne riječi na BILO KOJEM jeziku da izrazim koliko se osjećam uzdignuto, energično i puno ljubavi nakon završetka 2. Ponta Lopud Jazz Festivala. Nisam bila sigurna je li naša prva uspješna godi­na bila slučajnost ili početnička sreća, ali nakon ove druge godine mislim da smo učvrstili činjeni­cu da smo stvorili nešto vrlo posebno. Doživjeti festival ove godine je za mene bilo vrlo dirljivo, duhovno i nadahnjujuće iskustvo. Jedva čekam iduću godinu!

Ove godine, masterclass je držao Kenny Wer­ner. Otvorio je neke nove kanale do ljudske duše kroz džez.

Poznajem Kennyja Wernera više od 14 godina i tijekom tih godina sam naučila koliko je duho­van, dubok i dirljiv kao osoba, glazbenik i uči­telj. On ima način ponovnog povezivanja ljudi sa samima sobom, što im omogućuje da se po­novno povežu sa svojom umjetnošću, otpuste ego i pokazuje umjetnicima kako da dopuste da glazba bude naš vodič. Kenny utjelovljuje upra­vo ono što je moj san uvijek bio za Ponta Lopud Jazz Master In Residence… duhovni vodič kroz glazbu, koji nam pomaže da se izdignemo iznad buke i ometanja svijeta i ponovno se povežemo sami sa sobom.

Šta vidiš kao prednost džez festivala koji se održava na skrivenom dragulju ostrva Lo­pud?

Ljepota Lopuda je to što je mali otok, nema au­tomobila, a kad ljudi dođu osjećaju se kao da se konačno mogu opustiti. Opuštanje omogućuje smanjenje razine stresa, što stvara prostor za otvaranje kreativnih i energetskih kanala u tijelu i umu. Kao samostalna umjetnica, svjesna sam neprocjenjive vrijednosti vremena i prostora pot­rebnog za procesiranje životnih iskustava i pot­puno uranjanje u trenutak, što potiče kreativnost. Također sam svjesna i toga koliko se takve prili­ke rijetko nude. Polazište Ponta Lopud Jazz Fes­

tivala temelji se upravo na tome – pružiti umjet­nicima, koji se nalaze na različitim stupnjevima karijere, mogućnost stjecanja takvih iskustava. Osjećaj zajedništva i nadahnuća koji se stvara u tri kratka dana na tom otoku tijekom jazz festiva­la je drugačiji od svega što sam ikada doživjela. I svaki glazbenik, na svim razinama karijere, koji dođe na Lopud osjeća tu istu energiju.

Kako biraš umetnike koji će se pojaviti na sceni na trećem Ponta Lopud Jazz Festivalu koji se najavljuje za kraj avgusta 2025. godi­ne?

Iako još ne mogu službeno objaviti imena, mogu ti reći da sam već za iduću godinu isplanira­la uzbudljiv koncertni program. Svaki bend će predstavit jedinstveni i drugačiji dio jazz žanra, a naš(a) jazz master u rezidenciji će donijet potpu­no drugačiju perspektivu od dva prekrasna maj­stora koja smo imali do sada.

Koja je tajna tvoga uspeha?

Uvijek slušam svoj unutarnji glas. Taj unutarnji glas mi uvijek govori istinu, i iako nije uvijek naj­lakši put za slijediti tu istinu, on me vodi da živim i stvaram s integritetom, strašću, dobrom radnom etikom i ustrajnošću.

Gde vidiš sebe za pet godina?

Voljela bih izdati nekoliko novih albuma, imati više turneja kao solo umjetnica, još pet uspiješ­nih godina Ponta Lopud Jazz Festivala i voljela bih postati majka.

Tema oktobarskog izdanja RYL magazina nosi naziv „Sloboda“. Šta je za tebe sloboda i kako je najlepše izražavaš u džezu?

Jazz je sloboda. U improvizaciji možemo otkriti nepoznato i istražiti sirove ideje koje imamo u gl­avi. Zaista možemo biti „in the moment“.