in

IZABERI SVOJ MIR

PIŠE: IVANA SRDIĆ, CEO & FOUNDER PINEAPPLES AGENCY / COFOUNDER ORANGE AGENCY
NASLOVNA FOTOGRAFIJA: NEBOJŠA NIŠIĆ

Kada svi trče, ti stani.

Tamo gde oni trče nije tvoj cilj.

Nedeljno popodne. Telo mi u stanju odmora, glava i duša u miru. Zvoni mi mobilni.

Sa druge strane poziva vršiti glas mame iz vrtića: “Šta ti je sa telefonom, ne stižu ti poruke na viber, whastapp, Instagram, Messenger, sms”

Dok je to izgovarala prolazili kroz svest su mi najgori mogući scenariji i tragične situacije, nivo stresa i krvni pritisak mi se instant podigao.

“Ok, Jovana, evo sad sam kraj telefona, šta se desilo?”

Sledi blago ljutito obaveštenje mama Jovane:

“Ne stižem da odvedem dete na rođendan, jel možeš ti da je odvedeš kada budete išli?”

“Ne mogu Jovana, žao mi je”

Ja sam ta koja bira kada i za koga je dostupna.

Kada sam otvorila sve navedene alatke za komunikaciju imala sam oko 26 poruka na svakom kanalu, od mama Jovane.

Telefon i poruke ne gledam osim kada  lično nisam u prilici da vidim, smisleno odgovorim, ne u žurbi sa polovičnim informacijama.

Naučila sam da je očuvanje mog mira važnije od bilo koje propuštene poruke. 
Jer ako hoću da svojoj deci pružim kvalitetno vreme, da ih zaista čujem, pogledam, budem uz njih bez nervoze u pozadini, onda taj mir nije luksuz, već preduslov. Njima ne treba mama koja na pola rečenice proverava ekran. Treba im mama koja diše. Koja je tu. A da bih to bila, moram da pravim izbore koji nisu uvek po meri sveta, ali jesu po meri ljubavi.
Jer samo kad sačuvam sebe, mogu da dam ono najbolje njima.

Moje vreme. Moj mir.

Ja sam tebi potrebna, moraćeš da sačekaš da budemo na istoj frekvenci kada je komunikacija u pitanju.

Poštujem sebe i svoje vreme. Poštuj i ti moje.

To nije arogantnost i igra moći. To je uslov za preživljavanje.

To nije ignorisanje, to je osnovna briga o sebi.

Ako me poštuješ, razumećeš.

Tuđa poruka nije moja hitnost.

Telefon mi nije okov oko vrata.

Tu sam, ali ne po ceni sebe.

Usudila sam se da se ne usudim.

Da ne skačem na ton notifikacije. Notifikacje sam ugasila, za sve kanale.

Odlučila sam da ne prekidam svoj mir zbog tuđih anksioznosti.

Kada sam ovo uvela u svoju životnu praksu, uvidela sam da ljudi imaju veliku tendenciju da kontrolišu druge.

Kada nisam odmah dostupna, osećaju se zbunjeno.

Kada postavim granicu, ne bude im prijatno.

I  moj omiljeni fenomen kod ljudi – ako ne igram po očekivanim pravilima kolektivne svesti, već im ukazujem na njihove pukotine, ja sam ta koja remeti poredak i koju žele da uklone.

Taj „problem“ o kojem govore, zapravo je moja sloboda i hrabrost.

Sloboda da odgovorim kad sam zaista prisutna. Ne kada “treba”, ne zato što se očekuje, ne zato što će neko da se uvredi ako ne odgovorim odmah. Već kada osećam da sam tu, svesna, otvorena i istinski dostupna za odnos.

To nije lenjost, neodgovornost ili bežanje. To je svesni izbor da ne budem dostupna po tuđim pravilima, već po sopstvenom osećaju.

A hrabrost To je ono što dolazi posle. Hrabrost da ostanem dosledna tom osećaju, čak i kad izaziva neodobravanje. Hrabrost da podnesem tišinu, nelagodnost, pa i osudu jer nisam „uklopiva“, jer ne igram po pravilima kolektiva koji kaže: „Ako nisi dostupna odmah, nisi dobra, nisi lojalna, nisi vredna.“

Zapravo, taj „problem“ sam ja, žena koja bira da oseća, a ne da funkcioniše po automatizmu.

Koja bira da ne bude deo sistema koji je zamenio povezanost za kontrolu.

I da, ta sloboda ume da boli druge. Jer pokazuje koliko su sami pristali da se odreknu svoje.

Ovo je nepoštovanje koje smo normalizovali. Žao mi je, ne igram tu igru digitalnog poremećaja vrednosti.

Možda baš u tom trenutku dok ti čekaš odgovor na moju poruku ja uživam u životu, grlim drage ljude, spremam omiljeno jelo, pijem kafu u miru i tišini.

Znate li sa kim je ovo najteže sprovesti?

Sa najbližima. Od njih očekujemo najviše razumevanja, a baš su oni ti koji ga najmanje imaju za nas. Nije potreba za ličnim mirom distanca ili ljutnja. Oni “ne mogu sad” tumače kao “ne mogu nikad”

Koliko god je naš bunt u tom trenutku velik, on je najmoćniji povratak sebi. Tada počinje naša bliskost, sa nama samima, pa sa našim najbližima.

Pre mesec dana sam uvidela da nikada nisam odgovorila saradnici na poruku koju mi je poslala još u septembru prošle godine. Prošlo je gotovo godinu dana. Prvo sam se postidela. A onda sam udahnula, prihvatila, i javila joj se.

Odmah sam se izvinila, bez pravdanja, i rekla istinu: “Izvini. Bila sam potpuno ubeđena da sam ti odgovorila. Dani su mi proleteli, i sada sam te se setila jer mi treba tvoja usluga.”

Njen odgovor me je dirnuo do srži:

“Ivana, samo neko ko nema životnog i poslovnog iskustva bi ti zamerio. Tu sam za sve šta ti treba, javi se za sastanak.”

I to je to. Ljudskost. Razumevanje. Prostori bez osude.

Takvi odgovori vrate veru. Ne samo u druge, već i u sebe.

Uče nas da ne moramo uvek biti na visini, da bismo bili vredni poverenja. Suština je negde dublje, u nameri, u prisnosti, u spremnosti da budemo tu kad je zaista važno.

Na kraju, ne postoji savršen odgovor. Ne postoji pravi trenutak da se javiš. Ne postoji univerzalna formula kako se živi život bez propuštenih poruka, bez povređenih očekivanja, bez nesporazuma. Oni su sastavni deo života.

Ali ono što postoji jeste svesna odluka da biraš svoj mir. Da ne goriš kako bi drugima bilo toplo. Da ne trčiš svaki put kad neko zazvoni. Da ne nosiš tuđe hitnosti kao svoju odgovornost.

Usuditi se da se ne usudiš nije bunt. Nije hladnoća. Nije pasivnost. To je zrela, tiha revolucija protiv sveta u kojem se brzina meri kao vrednost, a dostupnost kao dokaz ljubavi.

Svako će te se kad-tad setiti. Pitanje je samo, da li ste tada na istoj frekvenci? I koliko mu trebaš?

Da li moje mogu i nečije trebam mogu da se sretnu u sredini, bez pritiska i očekivanja?

Jer to je ta prava bliskost. Ne kad se stalno tražimo i dokazujemo, već kad možemo da budemo odsutni, a i dalje povezani. Zato, ako me nekad ne dobiješ odmah, znaj da nisam nestala. Samo sam se vratila sebi. I kad se naši ritmovi ponovo poklope, tu sam. Cela. Prisutna. Spremna da slušam.

Biram da budem deo rešenja, kada za to imam kapacitet.

Usuđujem se da ne osuđujem

Naučila sam da je lako suditi drugima. Zašto nije odgovorila? Zašto je odustala? Zašto kasni? Zašto se povukla?

Ali ono što je teško i dragoceno jeste ne osuđivati.

Ne donositi zaključke iz sopstvenog filtera.
Ne praviti priču u svojoj glavi kad ne znaš celu sliku.
Ne uzimati lično ono što nije lično, već posao.

Ne znam tuđe okolnosti. Ne znam koliko im je današnji dan bio težak.

Nekad kašnjenje nije nemar, već znak da se osoba loše u duši i telu. Nekad povlačenje nije hladnoća, već vapaj za mirom.

Zato biram razumevanje umesto predrasude. Biram otvorenost umesto pretpostavke. Biram da pustim, a ne da pritisnem.

Jer to je sloboda. Za mene. I za druge.

Život me je naučio da ono najvrednije u meni ne raste iz hitnosti, već iz tišine.

Iz prostora u kojem sam dostupna sebi.

U svetu u kojem se vrednuje brzina, dostupnost i multitasking do iznemoglosti, ja učim nešto drugo.

Kada svi trče, ja biram da stanem. Mogu ja da trčim sprint na 100m. Mogu i trke sa preponama.

Biram svoj start i svoj cilj, u svom tempu.

ŠTA MISLITE?

USUDI SE DA SE NE USUDIŠ