PIŠE: TATJANA KULJAČA, KOLUMNISTKINJA
Volim da posmatram ljude u oči. I to ne u najdivnije boje kojim ih je priroda darovala. Volim gledati pravo u zjenice. Crnu površinu po sredini oka koja kod svih ljudi na planeti uvijek biva ista. I da nema drugih obilježja, da se raspoznajemo samo po njima, ne bismo se na prvi pogled mogli ni razlikovati. Bili bismo jedna duša na milion načina istkana. Božijom voljom u najrazličitije pletove ispletena.
Iskra iz oka je glas duše. Onog univerzalnog dijela bića koji nikada ne stari. Koji ostaje vječno mlad kao dijete u trenu kada bismo zaustavili vrijeme i pogledali ga pravo u oči. Da li možeš da gledaš nekoga u oči dovoljno dugo? I budeš spreman da otkriješ govor nečije duše i srušiš sve ono što utisci o njemu u tvom umu grade?
Ne tako davno igrala sam se gledanja u oči sa ženom koju sam srela prvi put. Njena duša je progovorila mojoj. Iskre iz oka su pričale neku svoju priču koju nisam mogla čuti, ali sam je mogla udahnuti. Razumjeti, ali ne i opisati. Pretvoriti u živu riječ na papiru.
Njena potreba da bude važna i priznata bila mi je bliska. Titraj tuge iz njenog oka u jednom trenu kao da postade moj. Ljubav koja je od nje do mene došla bila je najprirodnija stvar na svijetu. Tako bliska i poznata, kao miris majčine kože koji mi se u kod utkao od dana prvog udaha. Probudila je uspavanu tačku po sred grudi koja mi šapnu da jedna ista takva tačka pulsira u njoj. Duše nam se poigraše i prepletoše. Više nije bila strankinja koju do maloprije nisam ni poznavala. Čije ime i pojava mi nisu značili ništa.
Poželjela sam da joj kažem koliko je divna. Da je na neki čudan način volim. Njenu dušu koja priča bezbroj priča. Satkanu od života svih onih duša koje su se vijekovima dodirivale kako bi se u njoj splele. Dale joj misiju. Htjela sam joj sve to reći iako se nikada prije toga ni srele nismo.
Pitala sam se da li je bila svjesna dara kojim me je darovala? Ljubavi koju je slala i onoga što je iz njenog temelja izašlo. Ma koliko baratala riječima, ostadoh nijema kad prepoznah sebe u toj ženi koju vidim prvi put. Koja mi je dala dozvolu da zavirim u njenu dušu.
Volim da gledam pravo u oči. U one crne krugove iste kod svakog čovjeka na planeti. Prozore duše u kojima možemo pronaći najdivnija prostranstva. Otkriti ljepotu svijeta, spremni da odbacimo sve ono što mislimo i prihvatimo to što prvog trena osjetimo.
Od svih najviše volim da gledam u oči djeteta. Njihove zjenice su najčistiji izvor ljubavi i radosti. Pozivaju na igru prihvatanja bez pitanja. Zagrljaje bez očekivanja. U njima možeš da vidiš odraz svoje duše u najčistijem obliku. Vječito mlade i anđeoski bezvremene.
Gledanje u prozore dječije duše može da izliječi sopstvenu. Učini da se ispravi i snažno udahne iskru u svaku ćeliju tijela u kojoj boravi. To je spona sa samim Tvorcem i ljubavlju koju je utkao u svakog od nas. Ona nas vraća u polje gdje smo svi kao zjenice ljudskog oka. Savršeni crni krugovi u kojima svako vidi samo odraz svoj. Isti kod svakog čovjeka na planeti.
Gledam pravo u oči svakog čovjeka ispred kojeg stanem. Čak i kad ne razumijem njegov ton, govor i pojavu kojom odiše. U zjenicama svakog čovjeka vidim samo sebe. Kao u ogledalu u nekoj dimenziji gdje veo lažnih predstava ne može da spadne jer ne postoji.
Ako posmatram dovoljno dugo mogu da čujem njegovu dušu i prepoznam dio sopstvene. Od jednog trena svaki pokret i sve riječi gube na važnosti. Svaki trzaj prividne slike bića gubi snagu pred pozivom duše da se ogoli. Da nema potrebe da bude drugačija. Da će biti voljena baš onakva kakva jeste. Jer u onoj duši ispred sebe ionako prepoznamo samo sopstvene dijelove koji u nama izazivaju najrazličitije osjećaje. Nježnost. Očaj. Tugu. Ljubav. Sram. Sva njihova lica. I svi su na mjestu. Pojave se baš kad nam zatrebaju.
Nikada ne skrećem pogled u stranu, koliko god snage dolazi iz zjenica koje posmatram. Svaki pogled u druge oči daruje mi novu spoznaju o menu. O svim drugim bićima.
Razlike ne postoje. Boje. Klase. Staleži. Rase. Granice se brišu kao da nikada ni postojale nisu. I svi smo potpuno isti. Savršeni dijelovi Njega koji nas je stvorio. Dio jedne duše. Duše svijeta.
