PIŠE: MIA MEDAKOVIĆ
INTERVJU: DR SONJA RADOVIĆ
FOTOGRAFIJE: VLADIMIR POPOVIĆ, RELJA IVANIĆ
Dr Sonja Radović Jelovac, interdiciplinarni arhitekta, doktor nauka iz ekološkog projektovanja i planiranja na Univerzitetu “La Sapienza” u Rimu. Bavi se istraživanjima iz oblasti ekološkog urbanizma, rezilijentnog adaptivnog urbanog dizajna i strateškog planiranja. Ima preko 23 godine projektantskog iskustva, dok eksperimentalno transdicipinarni pristup uspešno primenjuje kroz rad u arhitektonskom birou Studio Synthesis architecture&design, čiji je osnivač i vodeći arhitekta, kao i kroz projektna istraživanja u Naučnom institutu “Panarchy 11 – Research for Resilience”, čiji je osnivač i član naučnog odbora.
Osnovne studije arhitekture završila je na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu. Dobitnica je stipendije za magistarske studije Univerziteta “La Sapienza” u Rimu, na Arhitektonskom fakultetu Ludovico Quaroni, gde je magistrirala na Katedri za planiranje, uređenje i rekvalifikaciju urbanih prostora zemalja u razvoju. Dobitnica je internacionalne stipendije za doktorske studije Univerziteta „La Sapienza” u Rimu, gde je doktorirala sa tezom „Projective. Resilience assessment for water sensitive adaptive urban design”.
U ulozi kustoskinje 16. Bijenala arhitekture u Veneciji konceptualizuje temu „Emerging Resilience. Reimagining voids through sharing values“ kada predvodi multidisciplinarni internacionalni autorski tim. Komesarka je Balkanskog arhitektonskog Bijenala: BAB 2019, BAB 2021, BAB 2023.
Za Mies Van Der Rohe nagradu nominovani su projekti vile The Two (2024) i Betula Design Centre (2022). Za objekat Contemporary Chalet, Jelovac je dobitnica nagrade Architecture MasterPrize u kategoriji Architectural Design – Residential Architecture (Gungehajm muzej, Bilbao), German Design Award Winner, posebnog priznanja na konferenciji S.ARCH u Hong Kongu, zatim CEMEX Building Award, Loop Design Award, BigSEE Award i drugih značajnih priznanja i nagrada na salonima arhitekture i urbanizma u regionu. Jedna je od suosnivačica Ženskog arhitektonskog društva ŽAD u Beogradu i članica žirija brojnih konkursa (Expo Milano 2015, Expo Dubai 2021, Expo Osaka 2025).
Dobitnica je i mnogobrojnih nagrada u Crnoj Gori i inostranstvu. Učestvovala je na brojnim izložbama u arhitekturi, obožava edukaciju i arhitektura je njena velika strast.
IZA BIOGRAFIJE KAKVU TI POSEDUJEŠ STOJE OGROMNA LJUBAV I RAD. KOJA JE TVOJA FORMULA USPEHA?
Vjerujem u red i disciplinovan rad, jer samo tako mogu dosegnuti jasnoću i dubinu u svom stvaralaštvu. Istovremeno, istrajnost me vodi kroz neizvjesnost koja je neizostavni dio kreativnog procesa. Za mene se ključ uspjeha nalazi u istraživanju sopstvene umjetnosti kao i u ljepoti samog stvaralačkog procesa. Inspiraciju nalazim u prirodi, ona je moj najautentičniji učitelj harmonije, ali i u sopstvenim granicama – često ih pomjerajući do praga lomljivosti. Mislim da se upravo izvan zone komfora rađa prava kreativnost. To je trenutak kada se sretnem sa sobom, kada nastaju pravci koji me vode u nepoznato donoseći novu dimenziju mom radu.
Kreativni podsticaj takođe nalazim u istraživanju lične slobode, one unutrašnje, koja nije vezana za iskustvo ili spoljašnje okolnosti. To je sloboda o kojoj je govorio Šopenhauer, sloboda koja postoji kada je apstrahujemo od svakodnevnog i dotaknemo sopstvenu suštinu. Upravo u tim trenucima introspekcije pronalazim pravce koji vode ka stvaranju nečeg autentičnog.
Moja formula uspjeha, ako je tako mogu nazvati, jeste u tome da ostajem vjerna sebi, svom radu i svojoj strasti prema stvaranju.
KAKO SE TI OSEĆAŠ – KAO ARHITEKTA UMETNIK ILI ARHITEKTA ZANATLIJA?
Kao da se u mom životu sve moralo odvijati onako kako se grade „dobre“ kuće: na čvrstim temeljima, promišljenom konstrukcijom i omotačem koji je ispunjen ljepotom.
Odrasla sam u dualnosti principa koje su utjelovili moj otac i moja majka. Otac, konstruktivac, statičar, bio je oličenje stabilnosti, istrajnosti i odgovornosti. Od njega sam naučila vrijednost pragmatičnosti i posvećenog rada. S druge strane, majka, zaljubljenik u savremenu umjetnost i dizajn, unijela je u moj život lakoću, lepršavost i ljepotu življenja. Bila je učitelj života i umjetnik svakodnevice, koja je kroz „umivanje ljepotom“ oblikovala moj osjećaj za sklad, učeći me da prepoznam uzvišenost u jednostavnosti i ljepotu u svakom trenutku. Ta dualnost – snage i stabilnosti sa jedne strane i senzibilne uzvišene ljepote sa druge – utkala se u mene od detinjstva. Iz nje je izrastao moj odnos ka arhitekturi, gde ljepota nije završni sloj, već neodvojivi dio svakog procesa stvaranja. Uvježbavanje da „ogrnem“ svoje radove ljepotom prije nego što ona uopšte nastanu, postalo je moj instinkt. Bavljenje naukom u periodu doktorskih studija mi je pružilo svježinu analitičkih uvida i sposobnost da se vratim osnovama sa dubokim razumijevanjem.
Moje stvaralaštvo leži u preplitanju pragmatično sti neimarstva, dubine nauke i slobode umjetnosti. To je moj lični triptih, prostor gdje funkcionalnost i filozofija zajedno stvaraju priču, gdje svaka granica postaje tačka susreta sa nečim višim.
DA LI SI PRERASLA SVOG MAJSTORA/UČITELJA? IMATI UZOR I INSPIRACIJU JE PODSTICAJNO.
Moj jedini suštinski učitelj i nepresušna inspiracija je priroda. Ona je moj vodič ka unutrašnjem usavršavanju i stvaralačkom radu koji ne teži dominaciji, već podražava njene principe. Što se tiče uzora, moji „učitelji“ i autoriteti su naši savremenici – arhitekte i mislioci koji pomjeraju granice i postavljaju nove paradigme u arhitekturi i urbanizmu. Njihov rad nije samo inspiracija nego i podsjetnik da je proces učenja i usavršavanja neprekidan.
TVOJE POŠTOVANJE I LJUBAV PREMA PRIRODI SU NEMERLJIVI. ŠTA UČIMO OD PRIRODE I KAKO JE PRIMENJUJEMO U TVOJOJ OBLASTI?
Priroda nas uči kontinuitetu, cikličnosti i transformaciji. Njeni procesi smjenjivanja – od godišnjih doba do prirodne sukcesije ekosistema – pokazuju kako se život prilagođava i regeneriše. Ovaj tok promjena nije samo inspiracija za moj rad, to je vodič za promišljanje prostora i vremena. Da bi bila relevantna i održiva, arhitektura mora postati dio ovog ciklusa, prilagodljiva i dinamična poput same prirode.
Sposobnost arhitekture da prepozna svoju ulogu na svim razinama, od mikrointervencija do globalnih strategija, ključna je za njenu dugovječnost i uticaj. Male promjene u prostoru mogu pokrenuti veće transformacije u zajednici što nas uči o važnosti promišljenog djelovanja na više nivoa.
Arhitektonska sukcesija poput prirodne podrazumijeva prilagođavanje prostora kroz vrijeme, omogućavajući njegovu regeneraciju i novi život. Ekologija, urbanizam, sociologija i kultura zajedno oblikuju prostorne intervencije koje su održive i društveno korisne. Bez te saradnje, arhitektura rizikuje da postane statična i neodrživa.
DANAS SE NA USKOSTRUČNIM POLJIMA TRAŽI MULTIDISCIPLINARNOST I INTERDISCIPLINARNOST. DA LI SI TI JEDAN OD ARHITEKATA KOJA SVAKODNEVNO UČI I RADI I PROŠIRUJE MOGUĆNOSTI STVARANJA U ARHITEKTURI, URBANOM DIZAJNU I PROSTORNOM PLANIRANJU?
U svojim projektima svakodnevno nastojim da razvijam eksperimentalni i istraživački pristup, što nije samo rezultat lične posvećenosti, već i potrebe da odgovorim na sve složenije zahtjeve koje postavlja savremeni urbani kontekst.
Urbani dizajn je po svojoj prirodi multidisciplinaran, smješten negdje između sveobuhvatnih apstrakcija planiranja i konkretnih pojedinosti arhitekture. Za dobre rezultate, posebno u kompleksnim prostornim cjelinama, neophodan je interdisciplinarni pristup. To podrazumijeva kreiranje novih metodologija za kolaborativno strategiranje, kao i aparata za evaluaciju tokom procesa implementacije. U dosadašnjem radu, imala sam priliku da sarađujem sa stručnjacima iz različitih oblasti – biolozima, ekolozima, hidrolozima – a kroz te saradnje se potvrdilo koliko je urbani dizajn kompleksno integrisan proces. Svaki projekat donosi nova pitanja, izazove i prilike za inovaciju, dok interdisciplinarnost omogućava oblikovanje prostora koji nisu samo održivi i funkcionalni, već i dublje povezani sa životom i prirodom kojoj pripadaju.
KOJE SU NOVE PARADIGME U ARHITEKTURI I URBANIZMU? KAKO VI GLEDATE NA URBANI DIZAJN DANAŠNJICE?
Postoji mnogo definicija urbanog dizajna. Ono što je zajedničko kod svake je sistemsko znanje i razumijevanje procesa, odnosno funkcionisanja kompleksnog društveno-ekološkog sistema u cilju kreiranja integralnih rješenja koja se vremenom mogu adapatirati i unaprijediti. Urbani dizajn je kolaborativan i multidisciplinaran proces oblikovanja fizičkog okruženja za život u urbanim sredinama, umjetnost stvaranja mjesta, projektovanje u urbanom kontekstu. Današnji gradovi se sve više posmatraju kao dinamični pejzaži, a ne kao statične strukture. Arhitektura, s druge strane, postaje živi organizam – fleksibilna i prilagodljiva.
Teorijski okvir koji značajno oblikuje moj istraživački rad oslanja se na savremene principe pejzažnog urbanizma i njihove implikacije u arhitektonskom i urbanističkom diskursu.
Principi pejzažnog urbanizma kao nove paradigme imaju smisla i potporu u kapacitetu da se teorijski pokriju teme prostora, teritorije, ekosistema, mreža i infrastrukture da bi se planirala kompleksna urbana područja. Sam termin ukazuje na horizontalnost i povezanost ranijih ideja da se o gradovima teoretiše kao o pejzažu, odnosno “multivalentnom medijumu za stvranje nove forme gradova”, ali i da se pejzažni elementi uvedu u grad što je osnova planiranja modela zelene infrastrukture.
Grad kao pejzaž i arhitektura kao organizam nisu samo metafore, to je poziv na akciju da oblikujemo prostore koji su rezilijentni, prilagodljivi i u harmoniji sa svijetom kojem pripadamo.
DA LI SI IKADA ODBILA POSAO ZATO ŠTO SE TVOJ ARHITEKTONSKI IZRAZ NIJE SLAGAO SA ZAHTEVOM KLIJENTA?
Naravno, bilo je takvih situacija, posebno tokom formativnih godina mog profesionalnog puta. Ipak, vremenom je arhitektura za mene postala mnogo više od pukog artefakta – postala je kolaborativni proces – prilika za učenje kroz odnose sa drugima i istraživanje onoga što je van granica pojavnog. Vremenom, ovakvi slučajevi postali su rijeđi. Vjerujem da je to rezultat “prirodne se lekcije” da se klijenti koji ne rezoniraju sa stilom i pristupom koji njegujemo u studiju već sada sve ređe obraćaju za saradnju. Danas to smatram pozitivnim jer mi omogućava fokus na projekte u kojima postoji istinska sinergija, a to je uvijek osnova za autentičan i kvalitetan rad.
KAKO BI OPISALA SVOJ ARHITEKTONSKI STIL?
Arhitektura je za mene kao knjiga – slojevita priča kojoj se možete vraćati iznova, uvijek otkrivajući nešto novo. Težim da svaki projekat bude iskren, uredan, pročišćen od suvišnog, ali bogat značenjima koja oslikavaju poredak stvari. To su prostori koji poštuju kontekst, prirodno i kulturno nasleđe, životni ritam i društvene obrasce, a pritom ostaju autentični u svojoj pojavnosti.
Arhitektura je sve više dijalog između naručioca i kreatora, prostora i vremena, oblikovana tako da bude dio života, a ne izvan njega. Kao dobra knjiga, ona ne dominira, već poziva, ne zatvara, već povezuje. To je prostor u kojem se osjeća harmonija sa okruženjem i u kojem je svaka linija, svaki detalj, dio priče kojoj se želite vraćati.
ARHITEKTURA BUDUĆNOSTI. DA LI ARHITEKTURA DANAS IDE KA BEZVREMENOSTI?
Arhitektura budućnosti ne miruje, ona teče u ritmu promjena, oblikujući i preoblikujući prostor kroz vrijeme. Kao što je Heraklit rekao “Stalna je samo promjena”. Bezvremenost arhitekture nije u njenoj nepomičnosti, već u sposobnosti da se prilagodi, preispita i evoluira. Koncept bezvremenosti zavisi od konteksta, arhitekte i naručioca, ali i od same prirode prostora koji se stvara. Možemo je tražiti i nalaziti u različitim teorijskim diskursima – u arhitekturi koja se približava prirodi, djelujući poput živog organizma: oslobođena, adaptivna i u svojoj funkciji fleksibilna. Takva arhitektura teži jednostavnosti i minimalizmu, ali je istovremeno društveno odgovorna, introspektivna i tehnološki napredna.
Naša odgovornost je da stvaramo prostore koji odražavaju povezanost sa prirodom, koji su rezilijentni na promjene, prilagodljivi i u harmoniji sa svijetom kojem pripadamo.
Bezvremenost arhitekture ne znači trajanje u nepokretnosti, već trajanje u dinamici, oslanjajući se na znanje, fleksibilnost i odgovornost prema onima koji dolaze.
ODAKLE CRPIŠ SNAGU U POSLU – IZ LEPOG, PRAKTIČNOG I KORISNOG, ILI UMETNIČKOG?
Snagu crpim iz neizmjerne podrške porodice, koja je temelj moje predanosti i posvećenosti. Njihova vjera u mene i moju viziju daje mi snagu da istrajem, čak i kada ih lišavam svog prisustva zbog trenutaka dubokog fokusa i predanosti radu. Snagu takođe crpim iz filozofije povezanosti i jedinstva. Za mene je svaki projekat mjesto gdje se funkcionalnost i racionalnost prožimaju sa estetikom prostora koji se oblikuje u skladu sa njegovim kontekstom i svrhom.
Proces rada, iako često neizvjestan, za mene predstavlja izazov u kojem dolazi do izražaja harmonija između onoga što volim i onoga što stvaram. Svaki projekat je prilika da arhitektura, kao spoj funkcionalnosti i umjetnosti, odgovori na konkretne potrebe, a istovremeno unese ljepotu i smisao u prostor kojem pripada.
KOLIKO JE ARHITEKTURA UTICALA U TVOM RAZVOJU NA PUTU KA SEBI? DA LI SI KONSTRUISALA I SKICIRALA ŽIVOT ISTO KAO ŠTO RADIŠ ARHITEKTONSKE PROJEKTE?
Arhitektura je neminovno oblikovala moj lični razvoj i nastavila da bude moj vodič kroz školu života. Mislim da taj uticaj nikada neće prestati, jer arhitektura za mene nije samo profesija, već način razmišljanja, stvaranja i razumijevanja svijeta. Kroz nju sam naučila vrijednost dijaloga, umijeća prihvatanja različitosti i važnost timskog rada. Nisam skicirala svoj život, barem ne na način na koji se skiciraju arhitektonski projekti. Vjerujem u smjenjujući životni poredak koji nam donosi lijepe momente, izazovne, kao i one koji to nisu. Upravo ta nepredvidivost nas oblikuje, otkriva nam naše granice i pomaže da ih prevaziđemo.
Nalazim inspiraciju u sopstvenim intuicijama i promišljanjima, otkrivajući nove dimenzije svog unutrašnjeg svijeta. Kao što arhitektura traži promišljanje i otvaranje prema nepoznatom, tako i ja, kroz introspekciju, gradim mostove prema onome što tek dolazi, ostajući vjerna procesu učenja i stvaranja.
TEMA DECEMBARSKOG IZDANJA RYL MAGAZINA NOSI NAZIV “NOVA GODINA, NOVE PRIČE”. KOJE PRIČE ĆEŠ NAM PRIČATI 2025. GODINE?
Priča 2025. godine biće priča o usporavanju i prepoznavanju vrijednosti koje donosi vrijeme. Planiramo da realizujemo izložbu u Beogradu povodom proteklih 17 godina od osnivanja našeg biroa, Studio Synthesis architecture&design. To je trenutak koji želimo da obilježimo ne samo otvaranjem izložbe i proslavom, već i monografijom koja će predstaviti pregled svih značajnih projekata, istraživanja i putovanja kroz arhitekturu.
Ipak, možda najvažnija priča te godine biće priča o balansiranju – usporavanju da bismo jasnije vidjeli, refleksiji da bismo bolje razumjeli i novim dijalozima koji će oblikovati naše buduće puteve.
Verujem da arhitektura, baš kao i život, neprestano evoluira, a 2025. godina će biti prilika da to zajedno proslavimo i promislimo.
