PIŠE: MIA MEDAKOVIĆ-TOPALOVIĆ
INTERVJU/FOTOGRAFIJE: IGOR ČOKO
IGOR ČOKO, DOKUMENTARNI FOTOGRAF KOJI KROZ OBJEKTIV PREDSTAVLJA STVARNOST TAKVU KAKVA JESTE. NEMA ULEPŠAVANJA ULICE. „KARABURMA MOJ GETO“ NJEGOVA JE TREĆA KNJIGA IZA KOJE STOJI PETOGODIŠNJI ISTRAŽIVAČKI RAD I NAŠLA JE SVOJ PUT DO LJUBITELJA FOTOGRAFIJE ŠIROM SVETA.
U SEPTEMBRU JE SVETLOST DANA UGLEDALA TVOJA KNJIGA FOTOGRAFIJA „KARABURMA MOJ GETO“. SVAKO IMA NEKI SVOJ BRONKS, A TVOJ JE KARABURMA. ŠTA ZA JEDNOG FOTOGRAFA ZNAČI KADA U RUCI DRŽI SVOJU KNJIGU FOTOGRAFIJA?
„Karaburma moj geto“ je u stvari moja treća knjiga. Prethodno su objavljene „Iza rešetaka – Život osuđenika u Okružnom zatvoru Beograd“ 2016. i „Subverzivna estetika ulice – Prizori raskošne stvarnosti“ 2017. Svaka knjiga je dragocjena na svoj način, posebno što iza svake stoji višegodišnji fotografski i istraživački rad. Iza Zatvora tri, Subverzivne četiri, a Karaburme oko pet godina rada. Za ozbiljnu i temeljnu sliku onog što proizilazi, neophodan je dugogodišnji rad, iako se to možda ne vidi dok listate knjigu. I kada, nakon svega, sklopite knjigu, osjećaj je savršen. Svaka od tih knjiga ima svoju vrednost, dokumentarističku prije svega, jer je ostala kao zapis. Za nekih dvadesetak godina biće zanimljivo baciti pogled na Karaburmu nekad i sad. Knjige se nalaze i u fundusu biblioteke Hazelblad fondacije u Geteborgu, što je posebna čast.
KAKO TI SE DANAS ČINI KARABURMA?
Nije ovo geto kao u američkim filmovima, da se razumijemo. Takvog kulturološkog obrasca nema na našim prostorima. Geta u kontekstu stvarnog Bronksa, ili geta evropskih gradova u kojima ne možeš proći noću, a da se ne zabrineš za život. Karaburma u našim okolnostima ima svoju težinu, postoje razlozi zašto geto i Bronks na beogradski način. Ranije je bila puno kompleksnija i zategnutija situacija – Karaburma ima neki svoj ludi ritam koji je čini specifičnom. Jesu je unakazili doziđivanjem zgrada, konkretno ruskih paviljona, pokušavaju je oplemeniti šoping centrima, ali Karaburma ostaje svoja – kraj nemirnog duha i dobrih ljudi, mjesto koje gaji instituciju blejača, mjesto sa divnim zelenim površinama kroz koje patroliraju marice interventne policije, ima ekipu pregalaca po kontejnerima iz obližnjih ciganmala, mjesto gdje su srođeni psi lutalice i domaći ljubimci, mjesto gdje su ljudi neposredni, a gdje mračna strana vješto krije svoje pipke. Sve je to negdje pokušano, tim intenzitetom, da bude predstavljeno kroz fotografije. Da se vidi površinski sloj geta i da zagolica maštu šta je iza ugla ili na sledećem koraku.
KO SU TVOJI JUNACI?
Svi oni ljudi koje sam sretao po kraju, fotografisao i slušao životne mudrosti. Od Duće, Roćka, Tome, Joce boksera, Ragipa i ostalih koji se pojavljuju u knjizi.
GDE JE SVE KNJIGA STIGLA I U KOLIKO PRIMERAKA JE ŠTAMPANA?
Knjiga je štampana u 300 primjeraka u produkciji Udruženja Grain, koje producira istoimeni digitalni časopis za dokumentarnu fotografiju i njenu promociju, a osim bivše Jugoslavije, našla se u Americi, Australiji, Kanadi, Engleskoj, Austriji, Španiji, Francuskoj, Češkoj, Danskoj, Holandiji… I ne kupuju je samo ljudi sa ovih prostora, već ima svoju internacionalnu dimenziju, na neki način.
DA LI VEĆ IMAŠ IDEJU ZA NEKE BUDUĆE PROJEKTE KOJE ĆEŠ DA PUBLIKUJEŠ?
Apsolutno. Vrlo je moguće reizdanje Iza rešetaka na engleskom jeziku, a trenutno se polako krčka nekoliko tema koje će uskoro biti pretočene u knjige.
