KARABURMA MOJ GETO

PIŠE: MIA MEDAKOVIĆ-TOPALOVIĆ
INTERVJU/FOTOGRAFIJE: IGOR ČOKO

IGOR ČOKO, DOKUMENTARNI FOTOGRAF KOJI KROZ OBJEKTIV PREDSTAVLJA STVARNOST TAKVU KAKVA JE­STE. NEMA ULEPŠAVANJA ULICE. „KARABURMA MOJ GETO“ NJEGOVA JE TREĆA KNJIGA IZA KOJE STOJI PE­TOGODIŠNJI ISTRAŽIVAČKI RAD I NAŠLA JE SVOJ PUT DO LJUBITELJA FOTOGRAFIJE ŠIROM SVETA.

U SEPTEMBRU JE SVETLOST DANA UGLEDALA TVOJA KNJIGA FOTOGRAFIJA „KARABURMA MOJ GETO“. SVAKO IMA NEKI SVOJ BRONKS, A TVOJ JE KARABURMA. ŠTA ZA JEDNOG FOTOGRAFA ZNAČI KADA U RUCI DRŽI SVOJU KNJIGU FOTOGRAFIJA?

„Karaburma moj geto“ je u stvari moja treća knji­ga. Prethodno su objavljene „Iza rešetaka – Život osuđenika u Okružnom zatvoru Beograd“ 2016. i „Subverzivna estetika ulice – Prizori raskošne stvarnosti“ 2017. Svaka knjiga je dragocjena na svoj način, posebno što iza svake stoji višego­dišnji fotografski i istraživački rad. Iza Zatvora tri, Subverzivne četiri, a Karaburme oko pet godina rada. Za ozbiljnu i temeljnu sliku onog što proi­zilazi, neophodan je dugogodišnji rad, iako se to možda ne vidi dok listate knjigu. I kada, nakon svega, sklopite knjigu, osjećaj je savršen. Sva­ka od tih knjiga ima svoju vrednost, dokumen­tarističku prije svega, jer je ostala kao zapis. Za nekih dvadesetak godina biće zanimljivo baciti pogled na Karaburmu nekad i sad. Knjige se na­laze i u fundusu biblioteke Hazelblad fondacije u Geteborgu, što je posebna čast.

KAKO TI SE DANAS ČINI KARABURMA?

Nije ovo geto kao u američkim filmovima, da se razumijemo. Takvog kulturološkog obrasca nema na našim prostorima. Geta u kontekstu stvarnog Bronksa, ili geta evropskih gradova u kojima ne možeš proći noću, a da se ne zabrineš za život. Karaburma u našim okolnostima ima svoju težinu, postoje razlozi zašto geto i Bronks na beogradski način. Ranije je bila puno komplek­snija i zategnutija situacija – Karaburma ima neki svoj ludi ritam koji je čini specifičnom. Jesu je unakazili doziđivanjem zgrada, konkretno ruskih paviljona, pokušavaju je oplemeniti šoping cen­trima, ali Karaburma ostaje svoja – kraj nemir­nog duha i dobrih ljudi, mjesto koje gaji instituci­ju blejača, mjesto sa divnim zelenim površinama kroz koje patroliraju marice interventne policije, ima ekipu pregalaca po kontejnerima iz obližnjih ciganmala, mjesto gdje su srođeni psi lutalice i domaći ljubimci, mjesto gdje su ljudi neposredni, a gdje mračna strana vješto krije svoje pipke. Sve je to negdje pokušano, tim intenzitetom, da bude predstavljeno kroz fotografije. Da se vidi površin­ski sloj geta i da zagolica maštu šta je iza ugla ili na sledećem koraku.

KO SU TVOJI JUNACI?

Svi oni ljudi koje sam sretao po kraju, fotografi­sao i slušao životne mudrosti. Od Duće, Roćka, Tome, Joce boksera, Ragipa i ostalih koji se po­javljuju u knjizi.

GDE JE SVE KNJIGA STIGLA I U KOLIKO PRIMERAKA JE ŠTAMPANA?

Knjiga je štampana u 300 primjeraka u produkciji Udruženja Grain, koje producira istoimeni digital­ni časopis za dokumentarnu fotografiju i njenu promociju, a osim bivše Jugoslavije, našla se u Americi, Australiji, Kanadi, Engleskoj, Austriji, Španiji, Francuskoj, Češkoj, Danskoj, Holandiji… I ne kupuju je samo ljudi sa ovih prostora, već ima svoju internacionalnu dimenziju, na neki način.

DA LI VEĆ IMAŠ IDEJU ZA NEKE BUDUĆE PROJEKTE KOJE ĆEŠ DA PUBLIKUJEŠ?

Apsolutno. Vrlo je moguće reizdanje Iza reše­taka na engleskom jeziku, a trenutno se polako krčka nekoliko tema koje će uskoro biti pretoče­ne u knjige.