in

DUŠA SVIJETA

PIŠE: TATJANA KULJAČA, KOLUMNISTKINJA

Volim da posmatram ljude u oči. I to ne u najdivnije boje kojim ih je priroda darovala. Volim gledati pravo u zje­nice. Crnu površinu po sredini oka koja kod svih ljudi na planeti uvijek biva ista. I da nema drugih obilježja, da se raspo­znajemo samo po njima, ne bismo se na prvi pogled mogli ni razlikovati. Bili bismo jedna duša na milion načina ist­kana. Božijom voljom u najrazličitije pletove ispletena.

Iskra iz oka je glas duše. Onog uni­verzalnog dijela bića koji nikada ne stari. Koji ostaje vječno mlad kao di­jete u trenu kada bismo zaustavili vri­jeme i pogledali ga pravo u oči. Da li možeš da gledaš nekoga u oči dovolj­no dugo? I budeš spreman da otkriješ govor nečije duše i srušiš sve ono što utisci o njemu u tvom umu grade?

Ne tako davno igrala sam se gledan­ja u oči sa ženom koju sam srela prvi put. Njena duša je progovorila mojoj. Iskre iz oka su pričale neku svoju priču koju nisam mogla čuti, ali sam je mog­la udahnuti. Razumjeti, ali ne i opisati. Pretvoriti u živu riječ na papiru.

Njena potreba da bude važna i prizna­ta bila mi je bliska. Titraj tuge iz njenog oka u jednom trenu kao da posta­de moj. Ljubav koja je od nje do mene došla bila je najprirodnija stvar na svi­jetu. Tako bliska i poznata, kao miris majčine kože koji mi se u kod utkao od dana prvog udaha. Probudila je uspa­vanu tačku po sred grudi koja mi šap­nu da jedna ista takva tačka pulsira u njoj. Duše nam se poigraše i pre­pletoše. Više nije bila strankinja koju do maloprije nisam ni poznavala. Čije ime i pojava mi nisu značili ništa.

Poželjela sam da joj kažem koliko je divna. Da je na neki čudan način volim. Njenu dušu koja priča bezbroj priča. Satkanu od života svih onih duša koje su se vijekovima dodirivale kako bi se u njoj splele. Dale joj misiju. Htjela sam joj sve to reći iako se nikada prije toga ni srele nismo.

Pitala sam se da li je bila svjesna dara kojim me je darovala? Ljubavi koju je slala i onoga što je iz njenog temelja izašlo. Ma koliko bara­tala riječima, ostadoh nijema kad prepoznah sebe u toj ženi koju vidim prvi put. Koja mi je dala dozvolu da zavirim u njenu dušu.

Volim da gledam pravo u oči. U one crne krug­ove iste kod svakog čovjeka na planeti. Prozo­re duše u kojima možemo pronaći najdivnija prostranstva. Otkriti ljepotu svijeta, spremni da odbacimo sve ono što mislimo i prihvati­mo to što prvog trena osjetimo.

Od svih najviše volim da gledam u oči dje­teta. Njihove zjenice su najčistiji izvor lju­bavi i radosti. Pozivaju na igru prihvatanja bez pitanja. Zagrljaje bez očekivanja. U njima možeš da vidiš odraz svoje duše u najčistijem obliku. Vječito mlade i anđeoski bezvremene.

Gledanje u prozore dječije duše može da izliječi sopstvenu. Učini da se ispravi i snažno udah­ne iskru u svaku ćeliju tijela u kojoj boravi. To je spona sa samim Tvorcem i ljubavlju koju je utkao u svakog od nas. Ona nas vraća u polje gdje smo svi kao zjenice ljudskog oka. Savrše­ni crni krugovi u kojima svako vidi samo odraz svoj. Isti kod svakog čovjeka na planeti.

Gledam pravo u oči svakog čovjeka ispred ko­jeg stanem. Čak i kad ne razumijem njegov ton, govor i pojavu kojom odiše. U zjenicama svakog čovjeka vidim samo sebe. Kao u og­ledalu u nekoj dimenziji gdje veo lažnih pred­stava ne može da spadne jer ne postoji.

Ako posmatram dovoljno dugo mogu da ču­jem njegovu dušu i prepoznam dio sopst­vene. Od jednog trena svaki pokret i sve ri­ječi gube na važnosti. Svaki trzaj prividne slike bića gubi snagu pred pozivom duše da se ogoli. Da nema potrebe da bude dru­gačija. Da će biti voljena baš onakva kakva jeste. Jer u onoj duši ispred sebe iona­ko prepoznamo samo sopstvene dijelove koji u nama izazivaju najrazličitije osjećaje. Nježnost. Očaj. Tugu. Ljubav. Sram. Sva nji­hova lica. I svi su na mjestu. Pojave se baš kad nam zatrebaju.

Nikada ne skrećem pogled u stranu, koliko god snage dolazi iz zjenica koje posmatram. Svaki pogled u druge oči daruje mi novu spo­znaju o menu. O svim drugim bićima.

Razlike ne postoje. Boje. Klase. Staleži. Rase. Granice se brišu kao da nikada ni postojale nisu. I svi smo potpuno isti. Sav­ršeni dijelovi Njega koji nas je stvorio. Dio jedne duše. Duše svijeta.

ŠTA MISLITE?

100 Poena
Upvote Downvote

MOJA AFRIKA

ÉTUDIER À LʼÉTRANGER