LABORATORIJA IDEJA

PIŠE: KATARINA LEKO
FOTOGRAFIJE: IVANA ČUTURA

Ideje, kažu – barem one zdrave, nastaju nakon razmišljanja o problemu; daju odgovor na pi­tanje kako ga riješiti, iako same po sebi to ne čine. Ideja neće riješiti puno toga, ali od nje sve kreće i ona sve pokreće. Tek kad oživi ide­ja, događa se ona vidljiva promjena. Jesmo li zato prema idejama osobito posesivni i važ­no nam je da se prepoznaje i priznaje kako je nešto baš naša ideja? Prema onome kako od djetinjstva branimo autorska prava na ideje, reklo bi se da su upravo one potvrda smisla i svrhe našeg postojanja, a osobito naše jedin­stvenosti među milijardama drugih ljudi koji su nam, ruku na srce, u srži više slični nego što se na površini razlikujemo. Od dječjih igra­lišta, do svijeta ozbiljnog biznisa, znanosti ili kreativnih industrija, ne prestaju prijepori oko toga tko se čega prvi dosjetio, odnosno čija je ideja… pa i je li ju katkad ok „posuditi“.

Prema oksfordskom rječniku, ideja je misao ili sugestija kao mogući poticaj akcije. Ideja, za razliku od problema ili nezadovoljene potrebe, postoji samo kao plod naše mašte. Čak i kada nam sleti na horizont kao neko naglo prosvjet­ljenje, kao naša i samo naša vizija, budimo po­šteni – svaka takva „naša“ ideja je rezultat svih naših teorijskih i praktičnih iskustava, svega što smo vidjeli, doživjeli, pročitali, svih naših interakcija s ljudima i sadržajima, ugrubo – svega što nam je dano u naslijeđe prenoše­njem s generacije na generaciju kroz povijest civilizacije. Naša ideja nije samo naša, već je rezultat iskustva cjelokupnog postojanja od velikog praska na ovamo, cjeloživotnog kon­takta s bezbroj drugih ideja koje nisu naše. Kako uopće suvereno reći – ovo je bila moja ideja? Kako se ljutiti ako nam ju netko „otme“ i udahne joj život koji mi nismo? Čak i ako sami nemamo baš nikakvu namjeru djelovati, mo­gućnost da netko drugi ostvari ono što sma­tramo samo svojom zamisli, nije nam, recimo, najdraža na svijetu. Ispada da je ideja sama po sebi veća vrijednost negoli rješenje koje nje­zino oživljenje donosi. Svojatanje ideja staro je valjda koliko i čovječanstvo, jer u nasušnoj potrebi da budemo posebni, da imamo i svijetu damo nešto svoje i jedinstveno, da ostavimo trag, mi ljubomorno branimo naše ideje, i više nego naša djela. Od ideje sve počinje, ali sa­svim sigurno s njom ništa ne bi smjelo završiti. Talent zakopan u zemlju ne da se ne priznaje, nego se zamjera; imati, a ne dijeliti nije recept za sretan i ispunjen život.

Ako mislimo da nam je nešto jasno, najbolje je testirati objašnjavanjem djeci, onoj s nešto iskustvene metrike i bez utjecaja udžbeničke teorije. U nedavnom malom noćnom terapij­skom razgovoru s nezadovoljnom kćerkom, bavile smo se ljutnjom, jer prijatelji kopiraju ono što ona smatra svojim-i-samo-svojim idejama. Navodno, potkradaju je nemilice, u smišljanju igara i igrokaza, u specijalnom ma­nevru kod crtanja slonova da budu „kao pravi“, a posebno teško pala joj je krađa „revolucio­narnog“ rješenja za stres, koje uključuje sti­skanje šake i srce od spužvastog materijala koje sam donijela s nekog putovanja. Gotovo kroz suze, žalila se kako ne samo da joj se ide­je kradu, već ih drugi predstavljaju kao svoje. Zločin i nepravda, ali tema kao naručena. Sve u svemu, uspješno smo došle do toga da je kopiranje najveći kompliment koji ideja i nje­zin tvorac mogu dobiti, a da ideje koje dovode do rješenja nekog problema i ispunjenja neza­dovoljene potrebe društva vrijede nemjerljivo više od ljubomorno čuvanih talenata i poten­cijala, pa makar nas potkradali. I da je od toga koja je i čija ideja, puno važnije na koji ju je tko način oživio, kako je darovana zajednici, na dobro ili na zlo. Jer, u istom malom noćnom terapijskom razgovoru, bilo je riječi i o nekim prilično lošim idejama, a koje su se u predmet­nom društvancu drugašića također sasvim lijepo primile. Bile su potaknute znatiželjom, zamišljene kao zabavno iskustvo, ali nešto je u provedbi pošlo po zlu. Takve ideje završile su isključivo kao lekcija, uvijek vrijedna, ali katkad prilično skupa. I tako se dođe do namjere…

Kakva namjera stoji iza naših nastojanja, naših ideja i projekata u koje ih pretvaramo? Rekla­ma i širenje informacije o nekoj ideji ili projektu izuzetno često je snažno obojano glorificira­njem autora. I to ne po principu – ovo vrijedi, ljudi su to prepoznali, riješili neki svoj problem i daju mi autentičnu preporuku, već – ovu sjaj­nu ideju vrijedi slijediti, jer sjajni JA glavom i bradom stojim iza toga. Sklizak je teren izme­đu slijeđenja dobrih i plemenitih ideja i slijeđe­nja osoba za koje se smatra da u svom labo­ratoriju stvaraju samo dobre i plemenite ideje. Dobre ideje, ma čije bile, uvijek vrijedi oživjeti i živjeti, a najveća usluga koju možemo učiniti lošoj ideji je otvoreno reći da je loša ideja, ma kako joj se autor zvao.