KROZ OBJEKTIV

PIŠE: MIA MEDAKOVIĆ-TOPALOVIĆ
FOTOGRAFIJE: FRANJO MATKOVIĆ

FRANJO MATKOVIĆ, JEDAN OD NAJTRAŽENIJIH MODNIH FOTOGRAFA IZ ZAGREBA. STUDIRAO JE DIZAJN NA GRAFIČKOM FAKULTETU UNIVERZITETA U ZAGREBU. VELIKU LJUBAV I STRAST PREMA FOTOGRAFIJI OSETIO JE NAKON UČESTVOVANJA NA SEMINARU FOTOSOFIJA I SARADNJA SA DAMIROM HOYKOM USMERILA JE NJEGOVO INTERESOVANJE U PRAVCU FOTOGRAFIJE I TO MODNE. ISPRED OBJEKTIVA MODNOG FOTOGRAFA FRANJE MATKOVIĆA POSLEDNJIH DESET GODINA REĐAJU SE POZNATA IMENA IZ MODNE INDUSTRIJE POPUT IGORA DOBRANIĆA, BORISA PAVLINA, IVANA ALDUKA, IVICE SKOKE, ELFSA I DRUGIH.

2013. GODINE PROGLAŠEN JE ZA POBEDNIKA ELLE TAKMIČENJA FASHION FOTO TALENT.

KADA I KAKO SI SE ODLUČIO DA FOTOGRAFIJA BUDE TVOJA PROFESIJA, S OBZIROM NA TO DA SI ZAVRŠIO GRAFIČKI DIZAJN?

Iako je riječ o fakultetu usmjerenom prema gra­fičkom dizajnu, imali smo nekoliko kolegija koji su se bavili upravo fotografijom. To je i bila prva motivacija da uzmem fotoaparat u ruke i krenem raditi prve fotke. No, to je bio za mene isključivo hobi. Došavši iz male sredine, za mene su foto­grafi bili ljudi koje se bave snimanjem vjenča­nja i osobnih dokumenata. Nekakva ideja da se bavim modnom i komercijalnom fotografijom kakvu radim danas mi je bila tako daleka i tako strana da mi iskreno nikada nije prošlo kroz gla­vu da bih se jednog dana mogao baviti fotogra­fijom profesionalno. No, kroz posao dizajnera, s fotografijom sam se počeo susretati sve češće, što kroz postprodukciju, što kroz samo fotkanje. To su u pravilu bile najčešće fotografije proizvo­da za kataloge, a zatim sve češće i fotografije s ljudima. Kroz godine, postajao sam sve vještiji, a fotografija mi se polako uvukla pod kožu, dok jednog dana nisam rekao – to je to što želim ra­diti do kraja života.

ŠTA TE OSVAJA U FOTOGRAFIJI?

Mogućnost stvaranja. Izuzev toga što fotogra­fija pruža mogućnost bilježenja određenog tre­nutka u vremenu, ono što je mene najviše pri­vuklo je mogućnost stvaranja vizuala iz vlastite mašte i priča koje se ne viđaju u svakodnevnom životu.

VAŽIŠ ZA JEDNOG OD NAJBOLJIH HRVATSKIH MODNIH FOTOGRAFA. EPITET NAJBOLJI – DA LI LASKA ILI TE TERA DA BUDEŠ JOŠ BOLJI?

Prije svega, to nosi određeni teret da svako sni­manje mora ispasti “vrhunski”. Što jako često, u ovom poslu, ne ovisi ni o znanju, ni o kvaliteti, već o zbroju velikog broja faktora i cijelom timu, jer je to prvenstveno timski rad. Na taj način, da, tjera me da budem još bolji.

No, nisam baš ljubitelj takvih epiteta, jer u mod­noj fotografiji, na kojem području djelujem, to je jako relativan pojam. Jedan dan fotografiraš za sve časopise, drugi dan je to netko drugi. Sva­kako da mi laska što sam u relativno kratkom periodu došao do prilike da fotografiram editori­jale za hrvatske modne časopise i kampanje za naše poznate dizajnere, ali to nimalo ne prido­nosi tome da se osjećam sigurno. Ova industri­ja je tako dinamična i zahtjevna da svaki idući posao mora biti bolji i drugačiji, što je zapravo jako teško i jako stresno. Pogotovo u uvjetima u kojima radimo. Što najčešće znači da nekakve želje i ideje morate zapravo reducirati da “stanu” u zadani budžet.

IMAŠ LI MENTORA I KO SU TI UZORI U FOTOGRAFIJI?

Nemam mentora, no srećom, imam nekolicinu dragih kolega koji će mi pomoći, dati savjet ili iskomentirati rad. Moram priznati da često po­želim imati nekoga da me usmjeri i pomogne oko nekakvih odluka, jer mi je redovito puna gla­va potpuno oprečnih želja i ideja, i teško mi je razlučiti što bi za mene bilo najbolje. Što se uzo­ra tiče, ne mogu reći da imam jednog fotografa koji mi je na vrhu ljestvice. Pratim ih jako puno, i svako toliko otkrijem nekog novog tko me odu­ševi. Da baš moram nekog izdvojiti, to bi bio Ri­chard Avedon. On mi je bio prva inspiracija, koja me potaknula da uzmem fotoaparat u ruke.

GDE NAJVIŠE VOLIŠ DA FOTOGRAFIŠEŠ – U STUDIJU ILI NA OTVORENOM?

Većina mog portfolia je napravljena u studiju, ali moram priznati da više volim raditi na otvore­nom. Tu se osjećam opuštenije i slobodnije.

KOLIKO JE VAŽNA POSTPRODUKCIJA U FOTOGRAFIJI?

Izuzetno. I unatoč ovom trendu da fotografije izgledaju sirovo i neobrađeno, zapravo se nije uspjelo pobjeći od postprodukcije. Kroz post­produkciju izvlačite ono najbolje iz nje, prikriva­te ono što nije toliko važno, te postižete da fo­tografije dobiju određeni “look & feel” koji želite, a koji sadrži također dio vaše osobnosti i svojevr­san je pečat kojim se razlikujete od drugih.

ŠTA TVOJI KLIJENTI NAJVIŠE TRAŽE?

Da odjeća izgleda savršeno i da se vidi svaki de­talj. Što je često problem, jer su nama fotogra­fima često najdraže fotografije gdje se ne vidi sve, gdje ima nekakav osjećaj, nekakva priča. I na njima je redovito dio odjeće odrezan, mutan, mračan…

PRVI SI ASISTENT, VEĆ DUGI NIZ GODINA, NA FOTOSO­FIJI. SARADNJA I RAD SA DAMIROM HOYKOM TI PUNO ZNAČI. KAKO SE OSEĆAŠ KAO NJEGOV PRVI ASISTENT? MALO KO IMA NAJBOLJE MENTORE.

Fotosofija, a i rad s Hoykom, za mene je bila prekretnica u životu, jer je nakon nje pala odluka da se krenem profesionalno baviti fotografijom. Jako je teško opisati to predivno iskustvo, ne­što je što se mora doživjeti. Iz tog razloga sam objeručke prihvatio Hoykin poziv da budem asistent, da pridonesem i možda nekog inspiriram da se tr­gne, da otkrije nešto novo i da ga to iskustvo, kao mene, transformira. Jer da nije tog iskustva, sigurno ne bih bio tu gdje sam danas.

„IZAZOVI ŽIVOT“ JE TEMA SEPTEMBAR­SKOG BROJA RYL MAGAZINA. KAKO GA TI IZAZIVAŠ KROZ FOTOGRAFIJU?

Fotografija je za mene na određeni način borba s vjetrenjačama. Na­praviti fotografije koje izgledaju vr­hunski, a s minimalnim ili neposto­jećim budžetima. Redovito si zada­vati probleme koje ponekad nisi ni siguran da možeš realizirati. Zada­vati si ciljeve koji se čine nemogući. I prihvatiš ih kao takve, pa da čak nije ni bitno hoćeš li ih ostvariti. Ve­lik je to i fizički i psihički test. Sre­tan i zadovoljan jedan dan, nesre­tan i beznadan idući. No, vjerujem da nakon svakog snimanja izađem kao bolji čovjek, spremniji za izazo­ve koji slijede.