IZABERI SVITANJE

PIŠE: VIŠNJA DRMIĆ

Kao klinka, mislila sam da znam što je sumrak, a što svitanje. Bile su to dvije suprotnosti koje sam koristila za razne stvari koje sam proživljavala. Sumrak je bio kada je umrla prva meni bliska osoba. U svitanje je dolazio vlak kojim sam se vraćala kući, iz Dalmacije, u moju ravnu Vojvodinu.

Sumrak je bio kada je počeo rat, a svitanje je bilo kada smo pobjegli od ratovanja. Više nije bilo vlaka, samo bus u sumrak. Dalmacija u svitanje.

Danas mi se čini da cijeli život mogu podijeliti na ta dva dijela, jedan je bio negativan, a drugi pozitivan. Svitanje je bio kada sam htjela kupiti hleb u mjestu u kojem smo doselili. No u sumrak sam kupila kruh.

Djecu sam rodila u svitanje. Sve tri i dan-danas prati taj znak svitanja, nove nade, vjere u bolje i postignuće željenog. Nekako… te moje tri princeze ostale su u svitanju, baš kako su se u njemu i rodile. Sve najbolje odluke donosila sam u svitanje, a loše u sumrak.

Nije ni ovog puta bilo drukčije. Osjetila sam da mi je duša ušla u sumrak. Svakodnevno sam tragala za načinom koji bi mi pomogao da se izvučem iz tih ralja. Trebalo je svladavati svaki dan, od jednog do tri posla, priskrbiti djeci potrebno, živjeti i preživjeti. No, moja duša, tražila je više od mene, više za Čovjeka, više za Ženu, više za Djecu. Venula sam od nepravde, korupcije, nepotizma, laži i manipulacija.

Pokušah politički djelovati. Sve dok nisam rekla šta mislim o nepotizmu, na konkretnom primjeru. Trajalo je kratko – od te riječi do brisanja iz članstva. Puno više godina sam dala… možda baš onoliko koliko je njima minuta trebalo da me odrežu po kratkom postupku.

Pokušah udruge, građanski aktivizam, humanitarizam. Tek su to bili bedemi koje ne možeš preći. Činilo se da ih obilazim i tražim ulaz, neuspješno. Ovaj put, odustah sama, znajući, ako i uđem, elite će me prezreti. Čemu onda? Nisu to bili ljudi kojima je stalo do istinskih prava, bili su to samo predvodnici nekakve nazovi elite, u borbi za čovjekova prava, kakva god. Nekakvi “socijalno osvješteni i tolerantni” likovi, koji su godinama bili sami sebi svrha, i danas su.

Okrenuh se konkretnim primjerima, konkretnoj pomoći i djelovanju. Bilo je tu mnogih za pomoć, naša Mara Buba Mara, Luca, Eva… bila su to najljepša svitanja u mom životu. Moj život je išao dalje, danas znam, baš putem kojim je trebao ići. Moje drugo i treće rođena krenule su u novi život, u drugi grad, na školovanje. Imale su baš ono što sam ih učila, kao moj otac mene, želju da rade ono što vole. Još jedno svitanje mog života. Bio je to izazov, svladavati sve te sumrake na putu do cilja. Znala sam da moram izdržati, ma kako mi duša bila u sumraku, ma kako patila, jer me okruženje činilo nesretnom. Dignete se ujutro, uz jutarnju kavu slušate o aferama, besramnim obećanjima, lažljivim i bahatim političarima. Krenete na posao, gledate iz auta grafit „Ubi Srbina“ i pitate se zašto ga baš ja nisam prebojala. Odete na posao i uz put vas prate pogledi primitivaca, koji znaju da je ta suknja mamac za seks, a lijepa postola zov. Na poslu, uslužujete mušteriju koja u vama vidi, rekla bih, čistača cipela, a ne dekoratera, vidi ženskicu koju bi možda mogli i “potrošiti”, na parkiralištu vas ne pozdravljaju oni koji su doveli žene u centar. Dok krećete prema autu, mislite hoće li upaliti, što ću za ručak sutra, imaju li one sve što trebaju, srećete one pogubljene likove koji idu u kasino i mrko vas gledaju, jer… sada znate gdje idu. Potrošiti mirovinu u najboljim godinama. Pokušavate smisliti načine kako da pomognete priji da nađe posao, momku iz kvarta da okrene novi list, radnicama u trgovini da izvučete osmjeh, konobaru udijelite kompliment… da dan prođe lakše. Dan završava sa teškim plećima… na njima je briga cijelog svijeta.

Mnogi su mi prebacivali da sam previše empatična, da ne mogu biti nesretna zbog nepoznatih ljudi, da ne mogu utjecati na nešto, “to nisu moja posla”, da ne mogu sve brige ovog svijeta, još uz moje, nositi na svojim plećima.

Vjerojatno je to sve istina.

Trebala sam nešto mijenjati. Sebe ili okruženje.

Tada sam razmišljala kakva bih ja to osoba bila ako bi zatvorila oči na nepravdu, na zlostavljanje, na bolest i neimaštinu, kako bih glavu okrenula od onog… ŠTO NIJE NORMALNO?

Shvatila sam tada da više ništa nije normalno. Čovjek koji je pokušao zlostavljati moju kćer, nije niti do suda stigao, a prošlo je tri godine. Moja unuka me pita: Bako, je li u redu da oprostim domaru što nas je zaključao? I izveo performans?!?

Umro je dječak u Metkoviću… a nije morao.

Je li Luca mogla dobiti bolje liječenje i možda sada bih se s njom dopisivala, a ne sanjala je u nekoj drugoj dimenziji?

Ili da okrenem naopako slijed:

Možda mala Eva ima jednaka prava kao moje kćeri, pa možda i dobije lijek?

Možda Boras bude i smijenjen, pa ne bude davao počasne titule najvećim šljamovima naše zemlje?

Možda sindikalisti odjebu i radnici budu shvatili da sami moraju kreirati svoja prava, radom, sudjelovanjem, glasovanjem, građanskim aktivizmom?

Možda bi se neki suzdržavali od mržnje prema drukčijim i različitim?

Možda bi…

U trenutku kada sam shvatila da bih sve što me boli oko mene mijenjala, znala sam da ne mogu mijenjati sebe.

Ako želim biti dostojna imena čovjeka, ne mogu okretati glavu. Ne ne mogu. NEĆU okretati glavu.

Ali… u meni je počelo nešto venuti, bio je to sumrak u meni. Postala sam nesretna i destruktivna. U meni se nešto događalo, sve te događaje primala sam kroz oči i pogled, dodir i bol, riječi i uši. Ulazilo mi je direkt u srce.

Srce mi je venulo na svaku mržnju, svaki ružan događaj, svaki koji SMO MOGLI SPRIJEČITI… a nismo.

Osjećala sam… razboljet ću se. Po cijenu da ostanem svoja, znala sam da će to puno koštati.

FOTO: ROWAN CHESTNUT UNSPLASH.COM

Prerezala sam i… otišla.

To je bilo svitanje, svitanje moje duše.

Od slijetanja aviona u London, pa do danas, mnogo je činjenica koje su opravdale moj izbor. Mnoge bih vam rekla, ali bila bi to knjiga, a ne list-dva.

Možda jedna:

Znate li da ste u UK, dužni, pred zakonom dužni, prijaviti zlostavljanje?

Dostojna sam imena njegovog.

Čovjek.

Dostojna sam imena njenog.

Žena.

Pitaju me: zašto si otišla? Kažem im: Ne pitajte me više nikada zašto sam otišla. Jer… previše boli nabrajati što me sve povrijedilo u tih 27 godina, ne samo iz moje priče, već iz priča mnogih oko mene. Poznatih i nepoznatih. Što će mi država koja nije dostojna zvati se državom, koja voli svako ljudsko biće, koja će svakom pružiti šansu, priliku, nadu za život?!?

Država je samo izmišljena forma. Što će mi narod koji sam sebe kažnjava? Koji sam sebe zlostavlja glasovanjem, biranjem, poštivanjem mediokriteta, uništavanjem svojih vrijednosti, svoje povijesti, prešućivanjem nepravde, zla i mržnje? Možda sam ostala bez puno toga. Ali nisam ostala bez sebe i leđa koja mogu i moraju nositi sav teret koji mi je garancija boljeg života moje djece.

Uzela sam, ovaj put, samo svitanje. Sumrak ostavila iza sebe.

Poslušajte i vi svoju dušu, prije nego uvene. Izabrat će svitanje, vjerujte mi!