IL MARE

PIŠE: ANIMA MUNDI
FOTOGRFIJE: MATTEO NARDONE

ANTONIA PACEK, MLADA USPEŠNA DAMA, KOMPOZITOR, PIJANISTA, PSIHOLOG. RO­ĐENA U OSIJEKU, ŽIVI PORED BEČA. STU­DIRALA JE PSIHOLOGIJU NA CAMBRIDGE UNIVERSITETU, GDE JE I MAGISTRIRA­LA. PREDAJE NA NEKOLIKO UNIVERZI­TETA, I UZ KOMPONOVANJE, KONCERTE, PUTOVANJA, USPEVA DA ISPUNI SVOJE PROFESIONALNE I PORODIČNE OBAVE­ZE. PRIJATELJI JE ZOVU “RENESSANCE WOMEN”. MEDIJI U NEMAČKOJ JE ZOVU “A FEMALE RESPONSE TO LUDOVICO EI­NAUDI”, ODNOSNO “ŽENSKI ODGOVOR NA LUDOVIKA EINAUDIJA”. PROŠLOG LETA JE OBJAVILA SVOJ DRUGI ALBUM “LIFE STO­RIES”. NAJNOVIJI ALBUM NOSI NAZIV „IL MARE“.

PROŠLE GODINE, NEGDE U OVO VREME, SVODILI SMO RAČUNE I RADILE NAŠ PRVI INTERVJU. TADA SMO PREDSTAVILE TVOJ TADAŠNJI ALBUM „LIFE STORIES“. KAKVI SU REZULTATI DOŠLI NAKON NJEGA?

“Life stories” je bio “streamed” putem Spotifya, Deezera, Tidala i drugih plat­formi, nekoliko tisuća puta, u 36 zemalja, na 5 kontinenata, sve zahvaljujući spinnu­pu, mom globalnom digitalnom distribute­ru tog albuma (dio Universal Music grupe). Imala sam koncerte u Italiji, točnije u Rimu, Milanu, Veroni i Torinu, dobila prekrasne utiske od publike i krasne recenzije na­kon koncerata. Npr. lokalne novine u Ve­roni, L’Arena, pisale su da je moja muz­ika povratak nekih starih klasika i neke pjesme su uspoređene s Carol King (što je meni ogroman kompliment). Milanski Free Magazine je napisao, nakon moga koncerta, da publika može očekivati “sim­foniju osjećaja”. Zbilja me je svaki grad u kojem sam nastupala u Italiji oduševio, a publika mi je ostala duboko u srcu.

ŠTA SI SVE URADILA DO DECEMBRA 2018. GODINE?

Predavala sam dva semestra psihologije na dva fakulteta u Beču, radila seminar o kreativnosti i inovacijama za Duke Corpo­rate Education u Južnoj Africi, gdje sam, između teorije, svirala i svoju muziku za različite grupne zadatke da bih potakla kreativno razmišljanje i nove ideje (to je takozvani arts based learning). U martu sam imala dobrotvorni koncert u Osijeku s našom velikom glumicom Sandrom Lončarić (to se zvalo Večer glazbe i poezi­je, a od koncertnih karata smo financira­li komunikatore za osnovnu školu Ivan Štark, čiji su učenici djeca s posebnim po­trebama). Koncert se održao u HNK Osijek i in­tendant nam je ustupio prekrasni svečani foaje u kazalištu kao njihov doprinos. Sve je do zadnje karte bilo prodano i dobili smo vrlo lijepe i tople utiske publike. Sandra i ja samo napravile i mali koncert u toj školi da dotaknemo i male učenike također. Nakon toga su uslijedila četiri grada u Italiji, u aprilu. I ove jeseni sam napravila u jed­nom velikom staračkom domu u Beču, koji često organizira koncerte za njihove stanovnike i ra­zličite kreativne workshopove, dobrotvorni kon­cert za starije ljude, koji me je na kraju rasplakao. Ljudi su bili jako dotaknuti, neke starije žene su sjedile jedna pored druge i držale se za ruke, jer ih je muzika jako ganula, neki su stanovnici dolazili sami kolicima kad su čuli muziku u hod­nicima, a rečeno mi je da oni nikada ne dolaze na druge koncerte. Dakle, bilo je čarobno!

DA LI SI NA NEKU SVOJU MUZIČKU GODINU POSEBNO PONOSNA?

Baš sam na ovu godinu posebno ponosna, jer je bila kao niti jedna do sada. Drago mi je da sam se ohrabrila organizirati dva dobrotvorna kon­certa, jer mi je to bila oduvijek želja. Toliko puno predivne, iskrene energije i emocija bude pok­lonjeno zauzvrat!

SA 11 GODINA SI KOMPONOVALA SVOJU PRVU KOMPOZICIJU. KADA JE SVIRAŠ DANAS, DA LI VIDIŠ MALU ANTONIJU KOJA ULAZI U MUZIČKI SVET?

Kad sviram “Tamed courage”, ponekad spome­nem publici da je to moja prva kompozicija ikada napisana. Ponekad se i sama iznenadim što sam tako mala tako nešto ozbiljno napisa­la. Djetetu je bila ukroćena hrabrost u muzičkoj školi, gdje su provodili ponekad strahovladu…

DA LI SE PRVE LJUBAVI ZABORAVLJAJU? JER, TI SI I PSIHOLOG, PIJANISTKINJA I KOMPOZITOR. KOJU OD OVE TRI LIČNOSTI U SEBI NAJVIŠE VOLIŠ?

Volim predavati psihologiju, no kad komponiram, onda se osjećam kao da sam “transcended” i tako se često osjećam na koncertima. Mislim da mi je najdraže komponiranje od te tri ličnos­ti koje ujedinjujem. No, moram priznati da sam osjećala svojevrsno ushićenje kad sam mogla predavati i svirati grupi poslovnih ljudi, da im pomognem kod „divergent thinking exercises“ i „intorspective exercises“. Bilo je isto posebno.

DA LI ZNAŠ KAKO TVOJA MUZIKA UTIČE NA SLUŠAOCA? KO SU TVOJI SLUŠAOCI?

Ljudi se drže za ruke u toku mojih koncerata, odlutaju mislima u neki drugi svijet, u neke do­gađaje neproživljene do kraja, dođu mi u suza­ma zahvaliti na emocijama koje su osjetili, ili me dođu zagrliti da mi zahvale, a da ih nikada nisam vidjela u životu. To je neprocijenjivo, ne može se usporediti s ničim materijalnim!

ŠTA VOLIŠ DA SLUŠAŠ, PA NESVESNO UTKAŠ U SVOJU MUZIKU?

Volim slušati Debussyja, Chopina, Faurea, Bo­cellija, Oscara Pittersona, Matiju Dedića, jazz, ali i pop (npr. EKV je bila moja omiljena grupa u djetinjstvu), naravno. Kćerka mi pusti i neke nove pop stvari, neke mi se i moderne pjesme svide. No, kada stvaram i kada snimam album, tada ništa ne slušam, jer mi treba tišina. Trebam slušati svoje unutarnje glasove. Vjerovatno nes­vjesno uđu neki vanjski utjecaji kad slušam ra­zličitu muziku, koja se nekako nesvjesno protka i u moju kompoziciju. Budući da slušam različite žanrove, tako je i moju muziku jako teško klas­ificirati, vrluda između klasike, popa, pa i malo soft jazza.

U JEDNOM INTERVJUU SI IZJAVILA DA AKORDI SASVIM PRIRODNO IZLAZE IZ TEBE. ČIME TO OBJAŠNJAVAŠ?

Izranjaju akordi iz podsvjesnog. Često čujem fragmente moje nove pjesme i onda sjednem za klavir da improvizacijom završim kompoziciju. Jako je bizarno da kad završim s komponiran­jem, onda mi treba neko vrijeme da se vratim u “ovaj svijet”. Malo se osjećam kao da sam u ne­kom paralelnom svijetu dok pišem glazbu. Ako mi netom nakon toga ljudi priđu i nešto kažu ili pitaju, nisam 100 % svjesna što su mi točno re­kli, moram se jako koncentrirati na njih. Kao da su malo van fokusa.

KAKVO ISKUSTVO NOSIŠ SA KONCERATA IZ ITALIJE? SVIRALA SI U RIMU, VERONI, MILANU, TORINU. KAKVI SU ITALIJANI KAO KONCERTNA PUBLIKA?

Između koncerata u Italiji napisala sam puno nove muzike. Tamo sam čak prezentirala moje dvije nove pjesme – Before the Storm i The Sea. L’Arena je napisala: “As a starter of her new work, Antonija offers “Before the Storm” and “The Sea”, with the second that focuses the lens: after a couple of hours the succession of chords re­mains in mind, similar to the cyclical movement of the waves.” I zbog tako tople publike, odlučila sam nazvati moj drugi album IL MARE, što znači more ili The Sea. Biti će 13 novih kompozicija, jedna će biti orkestrirana s čelom, jedna će biti instrumentalna i onda obrađena s vokalom, kao cross over žanr. Veselim se reći da će mi novi album izaći početkom decembra.

TEMA DECEMBARSKOG IZDANJA RYL MAGAZINA JE CITAT IZ PREDSTAVE KOKANA MLADENOVIĆA „KAD BI SOMBOR BIO HOLIVUD” – JEDINO SNOVI NE MOGU NIKAD DA BANKROTIRAJU. DA LI SE PRONALAZIŠ U TOME?

Jako, jer kao kompozitor sam prepuna snova, koji nikada nisu materijalni. Treba sanjati, jer mislim da kad prestanemo to činiti, to je kao da nismo više živi. Ponekad me ljudi oko mene in­spiriraju, ponekad neki moji snažni doživljaji, a ponekad neki film. Uvijek samo želim da iskreno izrazim moju emociju u novoj kompoziciji. Kad sviram, želim što iskrenije ispričati svoju priču kroz muziku. I sanjam, sanjam kako ću dotak­nuti što više duša, i uspjeti postići “soul to soul communication”, i možda pritom malo priuštiti nekome dobru terapiju dok sluša moju muziku, baš kao što je to meni terapija dok stvaram neš­to novo.