PIŠE/FOTOGRAFIJE: ANIMA MUNDI
Dragan Sjekloća, urednik vesti na Al Jazeeri u Sarajevu. Rođeni Cetinjanin, ekonomista po struci. Govori engleski, a kaže da mu je milozvučan italijanski. Petnaest godina je radio kao novinar i urednik u različitim redakcijama na Radio televiziji Crne Gore (RTVCG) kao iskusan novinar, a pre 6 godina svoju karijeru nastavlja na Al Jazeeri. Esteta u duši, svoj svet gradi kroz informativu i fotografiju, u kojoj se kadar igra sa koloritom i ljubavlju prema umetnosti. Kosmopolita koji je obišao svet, kako bi radoznalošću stigao do sebe. I „čojstvo i junaštvo“, duh predaka i umnost zapisani su mu u kodu, bez obzira na kojem tlu se nalazi i živi. Čovek sveta, prošlost čuva, sadašnjost živi, u budućnost zagledan.
ODRASTANJE NA CETINJU.
Glavni grad Crne Gore punih pet vjekova. Sada Prijestonica. Kičma državnog i nacionalnog opstanka. U našim skromnim uslovima, privilegija. Možda i obaveza. Osobito ako shvatiš da trebaš da kroz vrijeme pokušaš časno da nosiš vjekovno breme tog malog i osobenog grada.
No, odrastanje je bilo veselo. Obojeno svime što rana dob razigrane dječije mašte treba biti. Često sam u šali znao reći: znate, do škole mi je trebalo nekoliko minuta hoda, a u tih nekoliko hiljada sekundi pogled je prelazio preko estetike koju su davala zdanja raznih poslanstava i ambasada sa najljepšim fasadama i arhitektonskim rješenjima prošlog vijeka. E, pa, to ostavlja posljedice. Naravno, to je bio samo način da se odbranim od tako karakterističnih napada na sve „došljake“, kada me očev posao prisilio da odem sa Cetinja. Mada, to je, vjerujem, učinilo da se urođena znatiželja razvije i kasnije zatraži razne odgovore po raznim špajzima svijeta.
Kolorit dječijeg doživljaja, trenuci kada su na, tada Titovom trgu, sada Trgu Kralja Nikole, dolazili stranci, neki automobilima, neki zanimljivim motorima koji su imali čak i kasetofone, spektakl za socijalistički svijet, raznolikost njihovih vanjskih izraza, stvarali su preduslove za otvaranjem potreba za znanjem. Priznajem, ne onog formalnog, ali da, onog koja naša čula u neposrednom kontaktu sa viđenim uspiju da prožmu.
Tvrdi okviri vaspitnih formi. Tadašnja Crna Gora nije bila senzibilna kao danas. Jasno postavljene norme očekivanja, ali i maksimuma očekivanog. Sve ispod, ali i iznad, nije baš bilo za pohvalu. U tim mjerama se trebala formirati i moja ličnost. Rekao bih, srećom, ne ispadoh očekivan.
IZ CETINJA U OBILAZAK SVETA.
Čekao se taj trenutak dugo. Znate već, „ničim izazvane sankcije“ su nas svim i svačim sankcionisale, pa su tako čitave generacije i svoja interesovanja morale zaboraviti, ili suspendovati, do nove etape razvoja naših društava. Pomenuh već preseljenje. Titograd, danas Podgorica. Nije taj put bio dalek u kilometrima, ali je svaki pedalj bio dalje od početog i bliže nepovratnom. Probudio je nomada. Šator se od tog dana nikada nije spakovao, makar u mislima. No, i familijarna geneza je obećavala to stanje. Đed je početkom prošlog vijeka otputovao u Ameriku. Zamislite tu hrabrost! Zamislite tu vjeru u bolje… U trenutku kada ne poznajete ni susjedno selo, a kamoli drugi kontinent. Takvo razmišljanje me neupitno dovodi do zaključka da smo mi danas košpice u odnosu na te ljude.
Obišao sam sjevernu poluloptu. Fascinacija nije nedostajalo. Od Kine, pustinje Gobi, preko Evrope, do Sjeverne Amerike. Svako putovanje nova senzacija. A onda i pokušaj da trajno ostanem u Americi. Nažalost, živio sam američki san svega nekoliko mjeseci. Teško vrijeme nakon 11. septembra nije bilo gostoljubivo za početnike. Trenutak u kome su strahovi pobijedili. No, bez obzira na to, računam da sam dobio još jednu privilegiju u životu.
Sudari svjetova, osobito mojih, bili su blagoslov.
NEW YORK KOJI FASCINIRA.
Ha, ko može odoljeti gradu o kome je pjevao Sinatra? Gradu, koji je sve, samo ne grad. NY je sve. Sve što se kretalo u suprotnom smjeru, a postalo smjer kojim se kreće planeta. Poput leptira. Život koji može biti vječnost u danu, i dan u vječnosti.
BIO SI UREDNIK NA RTVCG U PODGORICI. UREDNIČKI POSAO TRAŽI ZNANJE, CELOVITOST, BRZINU, AKCIJU, PRODORNOST, ENERGIJU… KAKO JE IZGLEDAO RAD ZA RTVCG?
Godine rada na Javnom servisu. Godine druženja sa najrazličitijim formama televizijskog izraza. Televizija je iluzija stvarnosti. Mogućnost da se igraš slikom i smislom. Od lične kulture i odgoja zavisi koji će te putevi u novinarstvu vući. Znamo što je sve zanatska devijacija učinjela i, nažalost, čini još uvijek ovim prostorima. Javni servis je specifičan medijski izraz. On bi, po mom sudu, morao biti ogledalo države, njenih htjenja. Moralo bi se voditi računa o najsitnijim detaljima, jer bi gledajući program trebalo znati u kom pravcu ide država. Velika obaveza i predanost, ali i potpora, uslovno rečeno vlasnika (građana, vlade), potrebna je da bi se do tog cilja stiglo. Malo je, međutim, tv postaja u regiji koje se time mogu podičiti. Urednički posao je bio zahtjevan. Tražio sam od sebe i drugih da ne budemo zatočenici prastare, gotovo neupotrebljive tehnike, i da se osjeti dašak modernog, dašak koji će biti pun vjetar promjena. Velika želja…
Radili smo velike projekte. Bilo je svega. Od najzahtjevnijih informativnih emisija, od kojih posebno pamtim vođenje prvih izbora u nezavisnoj Crnoj Gori (trajala je 6 i po sati), preko uređivanja Jutarnjeg programa, u kome su prštale ideje tako da smo u 20-ak radnih dana imali prosjek od preko 120 priloga, a imali smo samo jednu kameru, preko uređivanja u redakciji za kulturu. Ovo potonje, priznajem, bilo je kao kada znate da plešete gotovo sve, ali volite valcer, a najslabiji ste u fokstrotu. Bio je to fokstrot. Ipak, na moju veliku radost, plesni partner je preživio.
ODLUKA DA SE PRESELIŠ U SARAJEVO I RADIŠ KAO UREDNIK VESTI ZA AL JAZEERU BILA JE ZA TEBE NOVA ETAPA U ŽIVOTU. KAKO IZGLEDA RADITI ZA NAJJAČU I NAJOPREMLJENIJU TV SILU U REGIONU?
Sarajevo je šeher. U ovih pet godina, i nešto malo preko, opravdalo je taj epitet u potpunosti. Neću o patnjama kroz koje je narod prošao, ali biti tako bezočno ranjen, a ostati gotovo bez ožiljka, ucijelo…To može samo dobar svijet.
Ako je New York taj vrh planete, koji mi ostade neudahnut do kraja, onda mogu reći da je zadovoljenje došlo kroz rad u Al Jazeeri. To je svemirski brod. Bez pretjerivanja. Posljednji krik svega što su tv stručnjaci smislili. A, i kao da sam se pripremao za to. Brojne specijalizacije, od BBC-a do EBU-a. Raditi u Al Jazeeri je privilegija, ne samo zato što ste u najnaprednijem tehnološkom okruženju, već zato što je i sam zanat na najvećem mogućem nivou. Takođe, odnos potpisanog i ispunjenog je kakav i treba biti. Bez ijednog sumnjivog zareza. U današnje vrijeme to izgleda kao da ste u nekom nadrealnom filmu.
Sama struka u ovoj globalnoj tv kući je visoko cijenjena. Mjeri se svako slovo. Nastoji se zaviriti u svaki ugao priče, kako bi gledaocu bilo lakše da donese zaključak, a ne da mi zaključimo umjesto njega. Pratimo dešavanja u cijelom svijetu. Poznavati planetarnu krvnu sliku nije lako. No, uz znanje koje nije malo, a koje imamo u redakciji u Sarajevu, podršku imamo iz mreže. Aljazeera je, kao što rekoh, globalna medijska sila i mi imamo ljude u svakom džepu planete. Dobiti informacije na jeziku koji razumijete iz Brazila, Vašingtona, Brisela, Moskve ili Teherana, poslastica je za ljude koji žele da budu informisani. Reporteri Al Jazeere su tamo gdje je događaj.
Regija je u posljednje vrijeme aktivna, upotrijebiću taj izraz. Naši reporteri su pažljivo birani, i zaista su među najboljima na Balkanu, tako da uspijevamo da raščlanimo sve zapetljane političko-ekonomske zavrzlame kako bi, u svim djelovima ovog govornog područja, bilo jasno što se dešava.
Kadri smo stići na sve tačke koje, u informativnom smislu, dan učine važnim. To je, priznaćete, raskoš mogućnosti.
DA BI NEKO RADIO ZA AL JAZEERU, KOJE NOVINARSKE KVALITETE MORA DA POSEDUJE?
Kadrovi se biraju ciljano i prema detaljno određenim standardima.
Svakako mora biti na visokom zanatskom i intelektualnom nivou, i profesionalno opredijeljen. Poznavati jezike i imati sposobnost da se prilagodi timu i dosta zahtjevnim standardima. A i psihofizička izdržljivost, rekao bih, nije zanemarljiva.
TVOJA KREATIVNOST U SUDARU SA INFORMATIVOM SE ISPOLJAVA NA POLJU FOTOGRAFIJE. IMAŠ IMPOZANTAN INSTAGRAM PROFIL, KOJI LAKO OSVAJA SVOJIM KOLORITOM, KADROM I STILOM.
Prije svega, hvala.
Informativni program, istina, ne djeluje osobito kreativno, ali baš u tako vremenski i formom skučenim mogućnostima treba učiniti sve kako gledalac ne bi otišao nakon prvih 20-ak sekundi. Tu se kreativnost mora kompresovati i upotrijebiti promptno.
Ipak, oduvijek sam volio umjetnost. Čitavog života se na razne načine i družim sa tom senzibilnom stranom svijeta. Kao mladić sam i razmišljao o upisu na akademiju. Život je donio nešto drugo. Ali, rekao bih da nijesam ni sa ovim poslom udaljen od neobičnog.
Fotografija. Zavolio sam je. Igram se bez pretenzije da budem umjetnik. Daje mi prostor u kome se osjećam svojim u potpunosti. Igra kadra, boje, emocije. Jako lijepa ljubav.
LEPOTA KOJU VIDIŠ BESPOGOVORNO SE ODNOSI NA ŠTA?
Umberto Eko. Kad pomislih na odgovor, sjetih se njegove Istorije ljepote. Sabrao je svu ljepotu i doživljaje iste od prve relevantne misli o estetici.
Ipak, ja bih sve sublimirao u jednu riječ. Ljubav. To je privilegija u kojoj sva čula imaju razlog svog postojanja. Ljubav prema lijepom, prema ljudima, tijelu, prostranstvima, ideji, stvaranju. Prema djetetu, kćerki Antoniji, najuzvišeniji osjećaj.
NEKO KO JE ČOVEK SVETA, GDE PRONALAZI SVOJ DOM?
Volim sebe doživljavati kosmopolitom. Krug u kome se može udahnuti, bez bojazni da će se jin i jang posvađati, nastojim stvoriti gdje god sam. I uspijem, najčešće. Život je stvar odluka. Ja sam odlučio da mi misli budu vesele. Naravno, imam dioptrijske naočare, tako da ne živim u iluziji. Ove posljednje što sam kupio, imaju cilindre, kao i patinu, opasno dobro detektuju život, ali imaju i neka lijepa, nježno obojena stakla, pa kad poželim, vidim što želim.
TEMA JUNSKOG IZDANJA RYL MAGAZINA NOSI NAZIV „LOZIKA JE: MORAMO USPETI!“. ŠTA JE ZA TEBE USPEH I KOJA BI BILA TVOJA LOZINKA ŽIVOTA? PASSWORD FOR LIFE.
Osmjeh. To je i uspijeh i lozinka.
